srijeda, 18. prosinca 2013.

Bizant kao herbarij, Bizant kao psovka

Klasična sinteza Georgija Ostrogorskog "Povijest Bizanta" ima dugu uporabnu povijest, a u Hrvatskoj je prošla i kroz određene izdavačke avanture. Zanimljiv prinos toj uporabnoj povijesti donosi Miljenko Jergović u recentnom tekstu o portretu Danila Kiša.
Dugo sam je gledao, sitno otisnutu, crno-bijelu ili slabih boja, na stranicama kulturnog dodatka beogradske Politike, a kasnije odloženu, prešanu kao cvijet u herbariju, u knjizi Georgija Ostrogorskog “Istorija Vizantije”, u koju sam svojevremeno spremao novinske isječke, sve dok nije toliko nabubrila da se skoro raspala. Otvarao bih je, gledao tu sliku Slobodane Matić, i nastojao dokonati zašto maslačak?
Izdanje "herbarija" očito je ćirlično, jedno od nekoliko objavljenih u Jugoslaviji. Nije to prvi put da se Jergović prisjetio Ostogorskog. Na primjer, učinio je to, ponukan nesretnim premijerovim izjavama, u tekstu vrlo preciznog naslov "Bizant kao psovka". Dugo se Bizant kroz historiografiju i srodne discipline borio s tom slikom sebe kao nečega nazadnog, prijetvornog. Bitka je na mnogim poljima dobivena, iako se stigme nikad nisu posve povukle. Tako je u očima "običnog" čovjeka u Hrvatskoj Bizant najčešće sinonim za tek jednog od mnogih zavojevača. Kad tamo, što bi hrvatska povijest srednjega vijeka bez Bizanta? Zbilja, ponekad ex oriente lux.

utorak, 17. prosinca 2013.

So is it plagiarism?

http://www.washingtonpost.com/blogs/the-fix/wp/2013/11/04/rand-pauls-plagiarism-allegations-and-why-they-matter/

Paul has argued that his speeches aren’t meant to be meticulously footnoted academic papers.
Kad ono...

But Paul’s problem is that some passages were used verbatim (or very close to it). Whether you think plagiarism is a major sin or not, it’s pretty clear that this is plagiarism. 

Amerikanci zbilja vole "pomoću kruškinih mjerila diskreditirati jabuku".[1]