Bizant kao herbarij, Bizant kao psovka

Klasična sinteza Georgija Ostrogorskog "Povijest Bizanta" ima dugu uporabnu povijest, a u Hrvatskoj je prošla i kroz određene izdavačke avanture. Zanimljiv prinos toj uporabnoj povijesti donosi Miljenko Jergović u recentnom tekstu o portretu Danila Kiša.

Dugo sam je gledao, sitno otisnutu, crno-bijelu ili slabih boja, na stranicama kulturnog dodatka beogradske Politike, a kasnije odloženu, prešanu kao cvijet u herbariju, u knjizi Georgija Ostrogorskog “Istorija Vizantije”, u koju sam svojevremeno spremao novinske isječke, sve dok nije toliko nabubrila da se skoro raspala. Otvarao bih je, gledao tu sliku Slobodane Matić, i nastojao dokonati zašto maslačak?

Izdanje "herbarija" očito je ćirlično, jedno od nekoliko objavljenih u Jugoslaviji. Nije to prvi put da se Jergović prisjetio Ostogorskog. Na primjer, učinio je to, ponukan nesretnim premijerovim izjavama, u tekstu vrlo preciznog naslov "Bizant kao psovka". Dugo se Bizant kroz historiografiju i srodne discipline borio s tom slikom sebe kao nečega nazadnog, prijetvornog. Bitka je na mnogim poljima dobivena, iako se stigme nikad nisu posve povukle. Tako je u očima "običnog" čovjeka u Hrvatskoj Bizant najčešće sinonim za tek jednog od mnogih zavojevača. Kad tamo, što bi hrvatska povijest srednjega vijeka bez Bizanta? Zbilja, ponekad ex oriente lux.

That awkward moment...

Povjesničari većinom ostaju tek imena na koricama knjiga ili u zaglavljima radova koje pročitamo. Vrlo rijetko posjedujemo neko intimno znanje o njima. Naravno, pod intimnim znanjem ne mislim na podatke koji se mogu pronaći u (polu)službenim biografijama tipa rođen tad i tad, školovao se tu i tu, doktorirao je na ovoj ili onoj temi, trenutačno istražuje nešto deseto, otac je ili majka toliko djece. Dakle, mislim na stvari koje izazivaju "that awkward moment". Onakav kakav sam ja doživio nakon čitanja ovog teksta i saznanja da je Alexander Kazhdan umro u bazenu u Dumbarton Oaksu. Nevjerojatan kraj bogatog života. Ili ovaj tekst, u kojem saznajemo da stereotip vezan uz ljude rođene u Rusiji u njegovom slučaju vrijedi - čovjek je mogao popiti. Kazhdan je Brian Jones bizantologije.

Besplatne knjige #1

Za one koji ne znaju, nekoliko posve besplatnih knjiga o temama iz bizantske povijesti dostupno je na stranicama Dumbarton Oaks.

Bizantski pečati

Tema ovog posta su bizantski pečati koji se odnose na Hrvatsku i Dalmaciju objavljeni u publikaciji John W. Nesbitt i Nicolas Oikonomidès, Catalogue of Byzantine Seals at Dumbarton Oaks and in the Fogg Museum of Art: Italy, North of the Balkans, North of the Black Sea, Dumbarton Oaks: Dumbarton Oaks Research Library and Collection, 1991.

Riječ je o važnim, ali donekle zanemarenim izvorima za hrvatsku povijest ranoga srednjega vijeka. Oni nam omogućuju kvalitetniji uvid u zbivanja na dalmatinskoj obali, npr. kako se Bizant nastojao politički pozicionirati na tom prostoru, gdje su u bizantskoj hijerarhiji bili dalmatinski odličnici i tako dalje.

Kratka skica o nekim Gottschalkovim podacima o Dalmaciji u 9. stoljeću uz osvrt na neiskorištenu sfragističku građu

Prošlo je malo više od osamdeset godina otkako je Gottschalk u hrvatskoj historiografiji zauzeo istaknuo mjesto među autorima bitnima za razumijevanje ranosrednjovjekovnih prilika. Iako se ovaj izuzetan redovnik mjestimično spominjao i ranije,[1] tek je rad Lovre Katića Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira iz 1932. godine u Hrvatskoj pobudio veći interes za njegov lik i djelo. Ipak treba istaknuti da je do 1931. godine značajan dio Gottschalkovih zapisa bio neotkriven, a među njima i nekoliko važnih podaka o Trpimirovom vremenu. Katiću je "te riječi zlata vrijedne za hrvatsku povijest"[2] zapisane u Tractatus de trina Deitate proslijedio don Frane Bulića koji je o njima obavješten od strane Germaina Morina netom po otkriću rukopisa u Bernu.