Prikazani su postovi s oznakom srednji vijek. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom srednji vijek. Prikaži sve postove

subota, 30. travnja 2016.

Porezne obveze kutjevačkih cistercita prema Generalnom kapitulu reda

U postupku objavljivanja, PDF se može preuzeti na https://drive.google.com/file/d/0B1b7fMD5_OQPbjd3OGtVUEZNYkk/view?pref=2&pli=1, a više o zborniku možete pročitati na http://pp-papuk.hr/novosti/zbornik-radova-sa-1-okruglog-stola-povijest-papuka/.


Tomislav Bali
Porezne obveze kutjevačkih cistercita prema Generalnom kapitulu reda

U radu se skreće pozornost na slabije poznate izvore za povijest cistercitske opatije Blažene Djevice Marije u Kutjevu (Honesta Vallis). Riječ je o poreznim popisima Generalnog kapitula cistercitskog reda iz 14. stoljeća. Također se donose podaci za opatije u Topuskom i Zagrebu.

Ključne riječi: cisterciti; porezi; 14. stoljeće; Kutjevo; Topusko; Zagreb

Zasnovan na idealima definiranima od strane njegovih utemeljitelja, cistercitski red zahtijevao je od svojih pripadnika „kontemplativan život, apsolutnu samoću i šutnju te - premda su oni velikom većinom pripadali plemićkom staležu - manualni rad, siromašno jelo i priprosto odijelo. Osim toga im je zabranjivao svaku aktivnost izvan samostanskih zidina, pa bilo to i u nastavi ili dušebrižničkoj službi.“[1] Također, cisterciti su njegovali „mit divljine“ kroz koji se naglašavala njihova uloga u transformaciji šumovitih i močvarnih područja, podizanju gospodarskog standarda područja na kojem su obitavali, uvođenju inovacija u poljoprivredu i slično. Povjesničari koji su se bavili cistercitima dobrim su dijelom preuzeli taj mit i učinili ga dijelom povijesnog narativa. Međutim, od 80-tih godina 20. stoljeća „mit divljine“ sve je više preispitivan, a u današnje doba je i odbačen.[2] Na njega se gleda kao na topos u narativima reda, jednako kao i na ostale idealne osobine koje su pripisivane cistercitima.

Cisterciti su neupitno bili prožeti stvarnošću srednjovjekovnoga doba. Ona je razvoj reda suočila sa raznim čimbenicima - lokalnim stanjima na područjima širenja, vanjskim silama, pragmatizmom i utjecajem dominantnih figura – te je zbog toga smjer u kojem su cisterciti krenuli u 14. stoljeću dobrim dijelom tumačen kao otklon od ideala.[3] Generalni kapitul cistercitskog reda konstantno se nastojao prilagoditi i što čvršće povezati iznimno široku mrežu samostana preko obvezujućih legislacija koje su kodificirane 1202., 1237., 1257., 1315. i 1340. godine. Međutim, nije uspio riješiti niz problema, od rivalstva između Cîteauxa i Clairvauxa koje je sprječavalo nesmetano upravljanje do financija koje su početkom 14. stoljeća postale veliki problem. U konačnici je Generalni kapitul tijekom 14. stoljeća počeo gubiti na prestižu i autoritetu.[4] Financije su nesumnjivo pridonijele tome. Naime, početkom 14. stoljeća dugovi reda rastu. Navodno su iznosili 500 000 turonskih libri (funti), što je bilo dva do tri puta više od godišnjih prihoda pape Ivana XXII.[5] Ta je brojka očigledno pretjerana, ali pokazuje lošu financijsku situaciju u kojoj se red našao. Njoj su doprinijeli razni čimbenici, npr. troškovi zasjedanja samog Generalnog kapitula, financiranje križarskih i papinskih ratova te podavanja prema raznim vladarima.[6]

Troškove reda pokušalo se smanjiti. Iako je cistercitski red već tijekom 13. stoljeća par puta prikupljao sredstva, u 14. stoljeću ta praksa postaje regulirana. Svim opatijama određen je porez koji se plaćao Generalnom kapitulu za potrebe reda. Iznos poreza koji je pojedina opatija plaćala određivan je na temelju njenih prihoda. Cistercitima je u pokušaju stabilizacije novčanog stanja na ruku išao papa Benedikt XII. koji je i sam svoju crkvenu karijeru započeo u tom redu. Njegovom bulom Fulgens sicut stella matutina iz 1335. godine donesene su odredbe o dugovima, financijama, vizitacijama i dolascima na Generalni kapitul.[7] Također, bulom je odobreno prikupljanje poreza i sankcioniranje njegovog neplaćanja.[8] Sankcije su mogle biti utjerivanje duga, oduzimanje časti, pa čak i ekskomunikacija. Uvođenje poreza i strogih mjera u vezi neplaćanja svakako je otklon od ideala jer, kako navodi Le Goff, „sveti Bernard grmi protiv prokletog novca“.[9] Ukupni iznos poreza koji se trebao prikupiti određivan je u skladu sa tekućim potrebama reda. Početkom 14. stoljeća prikupljale su se contributio moderata i contributio mediocris, dok su početkom 40-tih godina 14. stoljeća postojale četiri razine kontribucija s definiranim iznosima koje je trebalo prikupiti: contributio moderata – 9 000 l.t. (livre tournois, turonska libra);[10] contributio mediocris – 12 000 l.t.; contributio duplex – 18 000 l.t.; contributio excessiva – 24 000 l.t.[11]

Sačuvani popisi kojima su određeni iznosi poreza te popis zaprimljenih uplata obrađeni su na općenitoj razini, prvenstveno kroz radove Petera Kinga. Međutim, tek je dio popisa objavljen zbog čega su podaci dostupni u njima nerijetko mimoiđeni prilikom istraživanja pojedinačnih opatija[12]. Takav je slučaj sa cistercitima u Kutjevu.[13] Osim poreznih podataka o njima, u ovom radu donose se podaci o cistercitima u Topuskom i na otoku Sv. Jakova kod Zagreba. Prva dva popisa donose podatke o očekivanim uplatama, dok treći popis sadrži uplate koje je Generalni kapitul zaprimio. S obzirom da je u ovom radu pozornost posvećena opatijama sa područja današnje Hrvatske treba napomenuti da je pisanje imena, pogotovo slavenskog podrijetla, ovisilo od pisara do pisara. Stoga se često događalo da pojedine opatije budu popisane više puta na jednom popisu, pogotovo ako su podaci prepisivani iz različitih izvora. Na probleme sa pisanjem stranih imena nisu bili imuni niti cisterciti, tj. redovnici koji su sastavljali porezne popise.[14] Ipak, popisi odražavaju nastojanje da podaci budu što organiziraniji. Opatije su kategorizirane na način da je svaka bila kćer jedne od pet glavnih opatija - Cîteaux, Clairvaux, La Ferté, Pontigny i Morimond. Često su navođene abecednim redom, što je svakako olakšavalo snalaženje.

Secundum Registrum monasteriorum ordinis Cisterciensis (Dijon, Archives de la Côte-d'Or, 11 H 1159) jedini je među ovim popisima objavljen u cijelosti. Rukopis je nastao oko 1460. godine. Riječ je o prijepisu originala koji se može datirati oko 1350. godine. Sastavljač originalnog popisa koristio je nekoliko inventara iz 13. i 14. stoljeća.[15] Korištenje različitih inventara sigurno je pridonijelo tome da su mnoge opatije u Secundum Registrum popisane dva, pa čak i tri puta. Tako je Topusko navedeno dva puta (Toplica, Dupplica), dok se Kutjevo uopće ne spominje.

Tablica 1. Očekivane uplate, Secundum Registrum monasteriorum ordinis Cisterciensis

Moderata
Mediocris
Duplex
Excessiva
Toplica[16]
9 l.t.
12 l.t.
18 l.t.
24 l.t.
Dupplica[17]
12 l.t.
16 l.t.
24 l.t.
32 l.t.
Insula sancti Iacobi[18]
7 l.t. 10 s.
10 l.t.
15 l.t.
20 l.t

Provinciale omnium ecclesiarum cathedralium (Modena, Biblioteca Estense, Lat. 142 = alfa.S.6.22) nastao je u 14. stoljeću, vjerojatno između 1369. i 1380. godine. Podaci su na pojedinim mjestima mijenjani ili dodavani, što svjedoči da je vjerojatno upotrebljavan.[19] Kutjevo se spominje kao Honesta Vallis, Topusko kao Duplica i Toplica, a otok Sv. Jakova kod Zagreba kao Insula sacti Iacobi i Zagrabia.[20]

Tablica 2. Očekivane uplate, Provinciale omnium ecclesiarum cathedralium

Moderata
Mediocris
Duplica[21]
22 flo.
26 flo.
Honesta Vallis[22]
4 flo. 10 s.
6 flo.
Insula sancti Iacobi[23]
7 flo. 10 s.
10 flo.
Toplica[24]
9 flo.
12 flo.
Zagrabia[25]
3 flo.
4 flo.

            Različiti iznosi koji se javljaju u ova dva popisa zanimljivi su jer svjedoče o mogućim pregovorima s Generalnim kapitulom oko iznosa davanja.[26] Samostani su često nastojali ishoditi smanjenje iznosa, pa čak i oprost od plaćanja. Drugi rukopis iz Dijona (Archives de la Côte-d'Or, 11 H 1160) sadrži popis zaprimljenih uplata u razdoblju između 1337. i 1347. godine. On je svakako najinteresantniji od sva tri rukopisa jer sadrži konkretne iznose koje su opatije uplaćivale Generalnom kapitulu. Kutjevo se redovito navodi kao Honesta Vallis, dvaput uz dodatak "u Požegi" (in Posegia, in Pozago). Osim iz Kutjeva, uplate su dolazile i iz Topuskog, dok o cistercitima iz Zagreba nema podataka.

Tablica 3. Pristigle uplate 1337.-1347.
Godina
Kutjevo
Topusko
1337.[27]
20 l.t., dužni još 10 l.t.
22 l.t. 18 s.
1338.[28]
-
10 l.t.
1340.[29]
20 l.t.
20 l.t.
1341.[30]
10 flo.
4 flo.
1342.[31]
10 l.t. 16 s. 4 d.
16 l.t. 13 s. 3 d.
1347.[32]
-
9 flo.

Kako se vidi iz priložene tablice, cisterciti s otoka Sv. Jakova (tj. iz Zagreba, gdje su se preselili vjerojatno 1315. godine) nisu navedeni među platišama, dok su cisterciti iz Kutjeva i Topuskog neredovito plaćali porez Generalnom kapitulu. Izuzetak je tek razdoblje od 1340. do 1342. godine. Taj kratki niz redovnih davanja vjerojatno je povezan s istragom Generalnog kapitula iz 1339. tijekom koje su opati i redovnici pod zakletvom morali priznati svoja dugovanja. Dužnici su nakon istrage mogli platiti dugovanje ili poslati svoja imena Generalnom kapitulu kako bi ih se suspendiralo.[33] Kutjevački cisterciti i kasnije su sporadično plaćali davanja Generalnom kapitulu. Postoji podatak da su za 1357. godinu uplatili pet florena, dok je opat Topuskog platio osam i četvrt florena.[34]
Ovi podaci pružaju određeni uvid u financijsko stanje cistercitskih opatija na području današnje Hrvatske. U njihovoj interpretaciji ipak je potreban određeni oprez. Kako je već navedeno, o iznosima koji se trebaju platiti Generalnom kapitulu često se pregovaralo. Uplaćeni svote stoga ne govore u potpunosti o ekonomskoj snazi pojedinog samostana. Sami iznosi iz Kutjeva i Topuskog poprilično su maleni kad ih usporedimo s pojedinim troškovima reda. Na primjer, s obzirom da je Generalni kapitul zasjedao u Cîteauxu, osobama iz mjesta koje su vršile javne dužnosti plaćao se određeni godišnji iznos. Tako su 1341. podrumar i blagajnik primili 10 l.t., vratar 2 l.t. itd.[35] S druge strane, troškovi održavanja Generalnog kapitula bili su iznimno visoko, od 1000 l.t. pa do čak 4300 l.t. za 1343. godinu.[36] Dakle, udio cistercita iz Kutjeva i Topuskog u podmirenju troškova rada bio je vrlo nizak.






[1] I. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima, sv. 3, Split 1965., 196.
[2] M. Birkedal Bruun, The Cambridge Companion to the Cistercian Order, Cambridge 2013., 4.
[3] M. Birkedal Bruun, The Cambridge Companion to the Cistercian Order, Cambridge 2013., 1.
[4] M. Birkedal Bruun, The Cambridge Companion to the Cistercian Order, Cambridge 2013., 40.
[5] P. King, The Finances of the Cistercian Order in the Fourteenth Century, Kalamazoo 1985., 96.
[6] M. Birkedal Bruun, The Cambridge Companion to the Cistercian Order, Cambridge 2013., 40.
[7] M. Birkedal Bruun, The Cambridge Companion to the Cistercian Order, Cambridge 2013., 40-41.
[8] P. King, The Finances of the Cistercian Order in the Fourteenth Century, Kalamazoo 1985., 52.
[9] J. Le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Zagreb 1998., 335.
[10] 1 livre tournois (turonska libra) = 20 sols (solida) = 12 deniers (dinara). Ovakav monetarni sustav ima podrijetlo u reformama Karla Velikoga, vidi J. Le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Zagreb 1998., 334; Treba napomenuti da su libra i floren služili kao obračunski novac. Zbog čestih promjena u vrijednosti novca, Generalni kapitul se kolebao između turonske libre i firentinskog florena. Od 1343. obračuni su prikazivani isključivo u florenima, P. King, The Finances of the Cistercian Order in the Fourteenth Century, Kalamazoo 1985., 166.
[11] P. King, The Finances of the Cistercian Order in the Fourteenth Century, Kalamazoo 1985., 64.
[12] U vrijeme pisanja ovoga rada izašao je članak koji se dotaknuo cistercitskih poreznih popisa i ugarskih opatija, D. Bácsatyai, Az egresi ciszterci monostor korai történetének kérdései, Századok 149/2, Budimpešta 2015., 263-299. U tom se radu donose podaci o očekivanim iznosima od ugarsko-hrvatskih opatija u Secundum Registrum monasteriorum ordinis Cisterciensis i Provinciale omnium ecclesiarum cathedralium, ali ne donosi popis uplaćenih iznosa (Dijon, Archives de la Côte-d'Or, 11 H 1160). Bácsatyaiju potonji popis vjerojatno nije bio dostupan. Također, potkrala mu se sitna omaška. Secundum Registrum navodi upravo pod signaturom 11 H 1160, umjesto pod 11 H 1159. Stoga je vjerojatno propustio uočiti da su Secundum Registrum i 11 H 1160 dva različita rukopisa.
[13] Za pregled povijesti kutjevačkih cistercita vidi I. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima, sv. 3, Split 1965., 231-234; S. Andrić, Pregled povijesti cistercitske opatije Blažene Djevice Marije u Kutjevu (Honesta Vallis), u: Osječki zbornik 24-25, Osijek 1996.-1999., 83-99.
[14] P. King, The Finances of the Cistercian Order in the Fourteenth Century, Kalamazoo 1985., 19, 140; Za popis raznih varijanti pod kojima su navođene opatije u Kutjevu, Topuskom i Zagrebu vidi L. Janauschek, Originum Cisterciensium, Beč 1877., 215, 235, 259-260.
[15] A.O. Johnsen i P. King, The Tax Book of the Cistercian Order, Oslo 1979., 9-11.
[16] A.O. Johnsen i P. King, The Tax Book of the Cistercian Order, Oslo 1979., 56.
[17] A.O. Johnsen i P. King, The Tax Book of the Cistercian Order, Oslo 1979., 64.
[18] A.O. Johnsen i P. King, The Tax Book of the Cistercian Order, Oslo 1979., 66.
[19] P. King, The Finances of the Cistercian Order in the Fourteenth Century, Kalamazoo 1985., 15-16.
[20] Unos Zagrabia je netipičan. Insula sancti Iacobi navodi se na popisima kao kćer Clairvauxa, jednako kao Kutjevo i Topusko. Međutim, Zagrabia je u ovom slučaju popisana kao kćer Morimonda.
[21] Modena, Biblioteca Estense, Lat. 142, 16v. Bácsatyai ne navodi ovaj podatak.
[22] Modena, Biblioteca Estense, Lat. 142, 17v.
[23] Modena, Biblioteca Estense, Lat. 142, 18r.
[24] Modena, Biblioteca Estense, Lat. 142, 22v.
[25] Modena, Biblioteca Estense, Lat. 142, 28r.
[26] P. King, The Finances of the Cistercian Order in the Fourteenth Century, Kalamazoo 1985., 72.
[27] Za Topusko se navodi da je uplata za 1333., 1335. i 1337. godinu. Kod Kutjeva stoji da je plaćeno za 1335. i 1337. godinu. Dijon, 11 H 1160, 5b.
[28] Navedeno kao plaćanje duga „de Toplica et Erchis filia sua“, Dijon, 11 H 1160, 7b.
[29] Dijon, 11 H 1160, 17a.
[30] Dijon, 11 H 1160, 19a.
[31] Za Topusko stoji „De Toplica pro se et filia“, Dijon, 11 H 1160, 22a.
[32] Dijon, 11 H 1160, 28b.
[33] P. King, The Finances of the Cistercian Order in the Fourteenth Century, Kalamazoo 1985., 74-75.
[34] S. Andrić, Pregled povijesti cistercitske opatije Blažene Djevice Marije u Kutjevu (Honesta Vallis), u: Osječki zbornik 24-25, Osijek 1996.-1999., 88.
[35] P. King, The Finances of the Cistercian Order in the Fourteenth Century, Kalamazoo 1985., 188.
[36] P. King, The Finances of the Cistercian Order in the Fourteenth Century, Kalamazoo 1985., 189.

ponedjeljak, 7. listopada 2013.

Boris Dežulović ili još jednom o kralju Tomislavu

Čitam na webu Jutarnjeg lista tekst Borisa Dežulovića o "pet najvećih hrvatskih mitova". Nimalo iznenađujuće, među tim mitovima se našao kralj Tomislav. Moj nesretni imenjak žulja mnoge moždane vijuge koje se domišljaju što i kako pisati o njemu. Ta domišljanja (vrlo rijetko je riječ o razmišljanjima) najčešće se rastoče u dva smjera, dva ekstrema. Prvi je nekritička romantika koje lako sklizne prema glorifikaciji (primjer dr.sc. Bože Skoke, "stručnjaka za imidž"), a drugi je općenita sprdanja sa cijelom problematikom (Dežulovićev tekst). Iako se na prvi pogled radi o suprotstavljenim pozicijama, to su zapravo dvije strane iste medalje. Neuke medalje.

Dežulović je piknuo hrvatsku historiografiju kao glavnog krivca za mit o Tomislavu. Istina, povjesničari su često pisali nekritički o Tomislavu u nastojanju da cijelu priču učine što sjajnijom na ponos i diku cijelog hrvatskog naroda (Rački i Kukuljević, gledamo u vas). Nemojmo zaboraviti niti ulogu proslave 1000. godišnjice hrvatskog kraljevstva. No to je bilo prije skoro sto godina. Historiografija nije statična, ona se mijenja, a samim time mijenja se naše viđenje povijesti. Dežulović tu činjenicu ignorira. Ako je to napravio namjerno, onda je jednostavno zloban prema cijeloj jednoj struci. S druge strane, ako nije namjerno, tada je jednostavno neznalica. Kako god bilo, najbolje je da se ranosrednjovjekovnim temama ne bavi.

Uostalom, da je Dežulović u pravu, tada bi ovaj članak u Hrvatskoj enciklopediji trebao izgledati dosta drugačije. Međutim, jasno se vidi oprez sastavljača ovog članka i otklon od mitomanije. Pa ako nam je starija historiografija fantazija u rangu "Gospodara prstenova", a novija ju samo slijedi (što je za Dežulovića neupitno, jer kako drugačije shvatiti tvrdnju "Poslije je bilo lako. Kad je povjesničare jednom krenulo, utemeljili su odmah veličanstveno srednjovjekovno kraljevstvo i lozu hrvatskih kraljeva...")1, kako onda da postoje prijepori i oko čijenica koje čak i Dežulović smatra neospornima:
Pouzdano se o tom vrlom hrvatskom mužu zna tek da se zvao Tomislav, da je početkom desetog stoljeća vladao dalmatinskim gradovima, da je... hm, to je otprilike sve. 
 No evo što kaže Vadim Prozorov u članku dostupnom ovdje:
Antoljak follows the traditional opinion of Croatian historiography (up to the mid-twentieth century) that the Croatian king Tomislav was honored with the title of consul by the Byzantine emperor and delegated power over Dalmatia. Meanwhile, Jadran Ferluga, Nada Klaić, and Lujo Margetić have argued that Dalmatia was under the jurisdiction of Byzantium at the beginning of the tenth century.

Dakle, Dežulović prvo ismijava cijelu hrvatsku historiografiju ("Hrvatskim povjesničarima ... David bi ispao jednoruki lola s penisom do koljena.") i onda dolazi do zaključka da je vlast Tomislava nad Dalmacijom pouzdana, tj. opće prihvaćena. No taj konsenzus ne postoji, kako navodi Prozorov (a imena koja on navodi tek su svrh ledene sante u cijeloj raspravi oko tog pitanja, vidi npr. Košćaka i Margetićev odgovor).  Na kraju je i sam Dežulović pridonio širenju mita o Tomislavu kao ujedinitelju hrvatskih zemalja.

Kratka digresija. Ako se Dežulović već upustio u razbijanje mitova, bilo bi korektno da je provjerio činjenice. Umjesto njih imamo izjave poput: "od hrvatskih klubova, recimo, u svih dvadeset i kusur godina famozno “proljeće u Europi“ izborio je samo Hajduk i samo jednom..." A što je onda izborio nekadašnji NK Varteks u sezoni 1998./99.? Maturalac? Naravno da taj detalj Hrvate ne čini "sportskijima", no dovoljno govori o autoru koji razbija mitove. No kako sam autor kaže: "Ipak su ovo novine", a to valjda znači da točne činjenice nisu bitne.

Sačuvaj nas Bože kuge, gladi te Jutarnjeg i Večernjeg kad pišu o povijesti!

 1. Ovaj navod o "veličanstvenoj lozi" hrvatskih kraljeva koju su stvorili hrvatski povjesničari lijepo dokazuje da Dežulović nema pojma o čemu piše. Upravo je genealogija hrvatskih vladara jedno od tema oko kojih postoji najviše različitih mišljenja. Ukratko, genealogija hrvatskih vladara je otvoreno pitanje, a Dežulović i ostali se za početak mogu informirati na http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=5056 ↩

utorak, 17. rujna 2013.

Drugi pokušaj

https://hr.wikipedia.org/wiki/Svetoslav_Suronja

Ovo je već bolje u odnosu na staro stanje, zar ne? Ima još dosta detalja u ovom tekstu u vezi kojih bi se mogla postaviti razna pitanja, istaknuti dvojbe, no barem je cijela stvar sad na kakvim-takvim historiografskim temeljima, popraćena izvorima. Nema na čemu.

petak, 13. rujna 2013.

Ušao sam lako u sredovječne godine...

...iako u pjesmi kaže "pozne godine". Svejedno nikad nisam imao noge plesačke.


utorak, 10. rujna 2013.

Case study: kvaliteta članka sa ranosrednjovjekovnom tematikom na hrvatskoj Wikipediji

Pretpostavljam da ste upoznati sa kritikama na račun hrvatske Wikipedije u medijima, a koje se šire kiber-prostorom zadnjih tjedan dana. O motivima sukobljenih strana, prvenstveno onim ideološkim, ne želim raspravljati - prepucavanja "crnih" i "crvenih" su najčešće vulgarna i zamorna, na razini rasprava kokoš ili jaje. Ovdje ću napisati tek svoje mišljenje na temelju iskustava s dotičnim projektom.

EDIT: Pojavili su se neki komentari da nije korektno što spominjem "crvene" i "crne". Napominjem da su te riječi upotrijebljene kao ironija (jedna od funkcija navodnika je naglašavanje ironije) kojom se ukazuje da se u našem društvu svaka kritika shvaća kao osobni ili ideološki napad. Između ostalog, govorim iz osobnog iskustva doživljenog prije malo više od pola godine. Dakle, nemojte biti "crveni" ili "crni" i pokušajte se usredotočiti na argumente.

nedjelja, 1. rujna 2013.

Bibliografija radova o koprivničkom srednjem vijeku

Zapravo, ovo je više nacrt bibliografije. Na primjer, u ovoj bibliografiji uglavnom se ne navode kritička izdanja srednjovjekovnih izvora (npr. Smičiklasov Diplomatički zbornik). Također, veći dio radova koji su popisani u Bibliographia Podraviana (ur. D. Feletar i H. Petrić), a tiču se srednjega vijeka, mogu se pronaći ovdje. Neki još nisu popisani, stoga vas upućujem da konzultirate tu vrijednu bibliografiju, kao i bibliografiju časopisa Podravina. Radovi objavljeni zadnjih godinu-dvije uglavnom nisu popisani.

Nadam se da će ova bibliografija poslužiti kao kakav-takav osnovni istraživački putokaz svima koje zanima koprivnički srednji vijek. Tko zna, možda uskoro ugledamo i novu monografiju o Koprivnici u srednjem vijeku. Ona iz pera Nade Klaić umnogočemu je već zastarjela.


subota, 25. svibnja 2013.

Besplatne knjige #1

Za one koji ne znaju, nekoliko posve besplatnih knjiga o temama iz bizantske povijesti dostupno je na stranicama Dumbarton Oaks.

utorak, 2. travnja 2013.

Prikaz knjige o Gottchalku s prijevodima tekstova o predestinaciji

Parafrazirat ću riječi jednog halucinanta: Na portalu historiografija.hr ukazao se crveni Gottschalk! :D

Kao što je većini vas koji zađete na ovaj blog poznato, umro je Tibor Živković. Taj tužan događaj zbio se između pisanja i objavljivanja ovog prikaza. Ipak, nisam htio mijenjati mjesta na kojima kritiziram Živkovića. Kritika je nešto što svaki povjesničar treba i može očekivati - nitko od nas nije savršen. Naravno, ni Živković nije bio savršen, ali je bio među boljima.

četvrtak, 21. veljače 2013.

Kratka skica o nekim Gottschalkovim podacima o Dalmaciji u 9. stoljeću uz osvrt na neiskorištenu sfragističku građu

Prošlo je malo više od osamdeset godina otkako je Gottschalk u hrvatskoj historiografiji zauzeo istaknuo mjesto među autorima bitnima za razumijevanje ranosrednjovjekovnih prilika. Iako se ovaj izuzetan redovnik mjestimično spominjao i ranije,[1] tek je rad Lovre Katića Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira iz 1932. godine u Hrvatskoj pobudio veći interes za njegov lik i djelo. Ipak treba istaknuti da je do 1931. godine značajan dio Gottschalkovih zapisa bio neotkriven, a među njima i nekoliko važnih podaka o Trpimirovom vremenu. Katiću je "te riječi zlata vrijedne za hrvatsku povijest"[2] zapisane u Tractatus de trina Deitate proslijedio don Frane Bulića koji je o njima obavješten od strane Germaina Morina netom po otkriću rukopisa u Bernu.