Pivo za Dalmatince

Knjižnica Sveučilišta u Glasgowu posjeduje dio fascinantne zbirke poznate pod nazivom "Papirusi iz Oxyrhynchusa". Ukratko, riječ je zbirci rukopisa, prvenstveno na grčkom i latinskom, nastalih između 1. i 6. stoljeća. Ovi rukopisi koje su pronašli Bernard Pyne Grenfell i Arthur Surridge Hunt imaju ogromnu važnost jer sadrže neke od najstarijih prijepisa Starog i Novog zavjeta. No ono zbog čega im ovdje posvećujem pozornost više je zemaljske naravi. Naime, među sačuvanim papirusima nalazi se jedan račun pisan na grčkom (vidi sliku). Datiran je najkasnije u 4. stoljeće. Njegov sadržaj je kratak - govori o opskrbi dalmatinskih vojnika pivom, a njihovih časnika (vjerojatno) mesom. I to je to. Dakle, ništa posebno, no opet govori nešto o svakodnevnici vojnika s ovih prostora - gdje su služili, što su pili... Naravno, kako se radi o malom fragmentu, nije pretjerano obrađivan u literaturi. Ipak, nekoliko podataka može se pronaći ovdje pod brojem 1513.

Bizantski pečati

Tema ovog posta su bizantski pečati koji se odnose na Hrvatsku i Dalmaciju objavljeni u publikaciji John W. Nesbitt i Nicolas Oikonomidès, Catalogue of Byzantine Seals at Dumbarton Oaks and in the Fogg Museum of Art: Italy, North of the Balkans, North of the Black Sea, Dumbarton Oaks: Dumbarton Oaks Research Library and Collection, 1991.

Riječ je o važnim, ali donekle zanemarenim izvorima za hrvatsku povijest ranoga srednjega vijeka. Oni nam omogućuju kvalitetniji uvid u zbivanja na dalmatinskoj obali, npr. kako se Bizant nastojao politički pozicionirati na tom prostoru, gdje su u bizantskoj hijerarhiji bili dalmatinski odličnici i tako dalje.

Kratka skica o nekim Gottschalkovim podacima o Dalmaciji u 9. stoljeću uz osvrt na neiskorištenu sfragističku građu

Prošlo je malo više od osamdeset godina otkako je Gottschalk u hrvatskoj historiografiji zauzeo istaknuo mjesto među autorima bitnima za razumijevanje ranosrednjovjekovnih prilika. Iako se ovaj izuzetan redovnik mjestimično spominjao i ranije,[1] tek je rad Lovre Katića Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira iz 1932. godine u Hrvatskoj pobudio veći interes za njegov lik i djelo. Ipak treba istaknuti da je do 1931. godine značajan dio Gottschalkovih zapisa bio neotkriven, a među njima i nekoliko važnih podaka o Trpimirovom vremenu. Katiću je "te riječi zlata vrijedne za hrvatsku povijest"[2] zapisane u Tractatus de trina Deitate proslijedio don Frane Bulića koji je o njima obavješten od strane Germaina Morina netom po otkriću rukopisa u Bernu.