ponedjeljak, 7. listopada 2013.

Boris Dežulović ili još jednom o kralju Tomislavu

Čitam na webu Jutarnjeg lista tekst Borisa Dežulovića o "pet najvećih hrvatskih mitova". Nimalo iznenađujuće, među tim mitovima se našao kralj Tomislav. Moj nesretni imenjak žulja mnoge moždane vijuge koje se domišljaju što i kako pisati o njemu. Ta domišljanja (vrlo rijetko je riječ o razmišljanjima) najčešće se rastoče u dva smjera, dva ekstrema. Prvi je nekritička romantika koje lako sklizne prema glorifikaciji (primjer dr.sc. Bože Skoke, "stručnjaka za imidž"), a drugi je općenita sprdanja sa cijelom problematikom (Dežulovićev tekst). Iako se na prvi pogled radi o suprotstavljenim pozicijama, to su zapravo dvije strane iste medalje. Neuke medalje.

Dežulović je piknuo hrvatsku historiografiju kao glavnog krivca za mit o Tomislavu. Istina, povjesničari su često pisali nekritički o Tomislavu u nastojanju da cijelu priču učine što sjajnijom na ponos i diku cijelog hrvatskog naroda (Rački i Kukuljević, gledamo u vas). Nemojmo zaboraviti niti ulogu proslave 1000. godišnjice hrvatskog kraljevstva. No to je bilo prije skoro sto godina. Historiografija nije statična, ona se mijenja, a samim time mijenja se naše viđenje povijesti. Dežulović tu činjenicu ignorira. Ako je to napravio namjerno, onda je jednostavno zloban prema cijeloj jednoj struci. S druge strane, ako nije namjerno, tada je jednostavno neznalica. Kako god bilo, najbolje je da se ranosrednjovjekovnim temama ne bavi.

Uostalom, da je Dežulović u pravu, tada bi ovaj članak u Hrvatskoj enciklopediji trebao izgledati dosta drugačije. Međutim, jasno se vidi oprez sastavljača ovog članka i otklon od mitomanije. Pa ako nam je starija historiografija fantazija u rangu "Gospodara prstenova", a novija ju samo slijedi (što je za Dežulovića neupitno, jer kako drugačije shvatiti tvrdnju "Poslije je bilo lako. Kad je povjesničare jednom krenulo, utemeljili su odmah veličanstveno srednjovjekovno kraljevstvo i lozu hrvatskih kraljeva...")1, kako onda da postoje prijepori i oko čijenica koje čak i Dežulović smatra neospornima:
Pouzdano se o tom vrlom hrvatskom mužu zna tek da se zvao Tomislav, da je početkom desetog stoljeća vladao dalmatinskim gradovima, da je... hm, to je otprilike sve. 
 No evo što kaže Vadim Prozorov u članku dostupnom ovdje:
Antoljak follows the traditional opinion of Croatian historiography (up to the mid-twentieth century) that the Croatian king Tomislav was honored with the title of consul by the Byzantine emperor and delegated power over Dalmatia. Meanwhile, Jadran Ferluga, Nada Klaić, and Lujo Margetić have argued that Dalmatia was under the jurisdiction of Byzantium at the beginning of the tenth century.

Dakle, Dežulović prvo ismijava cijelu hrvatsku historiografiju ("Hrvatskim povjesničarima ... David bi ispao jednoruki lola s penisom do koljena.") i onda dolazi do zaključka da je vlast Tomislava nad Dalmacijom pouzdana, tj. opće prihvaćena. No taj konsenzus ne postoji, kako navodi Prozorov (a imena koja on navodi tek su svrh ledene sante u cijeloj raspravi oko tog pitanja, vidi npr. Košćaka i Margetićev odgovor).  Na kraju je i sam Dežulović pridonio širenju mita o Tomislavu kao ujedinitelju hrvatskih zemalja.

Kratka digresija. Ako se Dežulović već upustio u razbijanje mitova, bilo bi korektno da je provjerio činjenice. Umjesto njih imamo izjave poput: "od hrvatskih klubova, recimo, u svih dvadeset i kusur godina famozno “proljeće u Europi“ izborio je samo Hajduk i samo jednom..." A što je onda izborio nekadašnji NK Varteks u sezoni 1998./99.? Maturalac? Naravno da taj detalj Hrvate ne čini "sportskijima", no dovoljno govori o autoru koji razbija mitove. No kako sam autor kaže: "Ipak su ovo novine", a to valjda znači da točne činjenice nisu bitne.

Sačuvaj nas Bože kuge, gladi te Jutarnjeg i Večernjeg kad pišu o povijesti!

 1. Ovaj navod o "veličanstvenoj lozi" hrvatskih kraljeva koju su stvorili hrvatski povjesničari lijepo dokazuje da Dežulović nema pojma o čemu piše. Upravo je genealogija hrvatskih vladara jedno od tema oko kojih postoji najviše različitih mišljenja. Ukratko, genealogija hrvatskih vladara je otvoreno pitanje, a Dežulović i ostali se za početak mogu informirati na http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=5056 

petak, 20. rujna 2013.

That awkward moment...

Povjesničari većinom ostaju tek imena na koricama knjiga ili u zaglavljima radova koje pročitamo. Vrlo rijetko posjedujemo neko intimno znanje o njima. Naravno, pod intimnim znanjem ne mislim na podatke koji se mogu pronaći u (polu)službenim biografijama tipa rođen tad i tad, školovao se tu i tu, doktorirao je na ovoj ili onoj temi, trenutačno istražuje nešto deseto, otac je ili majka toliko djece. Dakle, mislim na stvari koje izazivaju "that awkward moment". Onakav kakav sam ja doživio nakon čitanja ovog teksta i saznanja da je Alexander Kazhdan umro u bazenu u Dumbarton Oaksu. Nevjerojatan kraj bogatog života. Ili ovaj tekst, u kojem saznajemo da stereotip vezan uz ljude rođene u Rusiji u njegovom slučaju vrijedi - čovjek je mogao popiti. Kazhdan je Brian Jones bizantologije.

utorak, 17. rujna 2013.

Drugi pokušaj

https://hr.wikipedia.org/wiki/Svetoslav_Suronja

Ovo je već bolje u odnosu na staro stanje, zar ne? Ima još dosta detalja u ovom tekstu u vezi kojih bi se mogla postaviti razna pitanja, istaknuti dvojbe, no barem je cijela stvar sad na kakvim-takvim historiografskim temeljima, popraćena izvorima. Nema na čemu.

petak, 13. rujna 2013.

Ušao sam lako u sredovječne godine...

...iako u pjesmi kaže "pozne godine". Svejedno nikad nisam imao noge plesačke.


četvrtak, 12. rujna 2013.

Meanwhile in Serbia

http://www.novosti.rs/vesti/planeta.300.html:452886-Glagoljica---ekskluzivno-hrvatsko-pismo

Da ovakve vijesti nisu smiješne, bile bi tragične. Ili možda obrnuto. Nije ni važno. Dvojica od trojice članova organizacijskog skupa bili su mi profesori na fakultetu. Što je najbitnije, držali su izborni kolegij koji se bavio glagoljicom i ćirilicom. Nigdje nisam primjetio, niti u najmanjim naznakama, bilo što od ovoga što im novinar Novosti predbacuje. O njima kao profesorima i znanstvenicima mogu reći samo najbolje. Također, kad pogledamo najavu skupa, svatko s minimumom inteligencije može vidjeti da tamo uopće ne stoje tvrdnje koje prenose Novosti.

utorak, 10. rujna 2013.

Case study: kvaliteta članka sa ranosrednjovjekovnom tematikom na hrvatskoj Wikipediji

Pretpostavljam da ste upoznati sa kritikama na račun hrvatske Wikipedije u medijima, a koje se šire kiber-prostorom zadnjih tjedan dana. O motivima sukobljenih strana, prvenstveno onim ideološkim, ne želim raspravljati - prepucavanja "crnih" i "crvenih" su najčešće vulgarna i zamorna, na razini rasprava kokoš ili jaje. Ovdje ću napisati tek svoje mišljenje na temelju iskustava s dotičnim projektom.

EDIT: Pojavili su se neki komentari da nije korektno što spominjem "crvene" i "crne". Napominjem da su te riječi upotrijebljene kao ironija (jedna od funkcija navodnika je naglašavanje ironije) kojom se ukazuje da se u našem društvu svaka kritika shvaća kao osobni ili ideološki napad. Između ostalog, govorim iz osobnog iskustva doživljenog prije malo više od pola godine. Dakle, nemojte biti "crveni" ili "crni" i pokušajte se usredotočiti na argumente.

nedjelja, 1. rujna 2013.

Bibliografija radova o koprivničkom srednjem vijeku

Zapravo, ovo je više nacrt bibliografije. Na primjer, u ovoj bibliografiji uglavnom se ne navode kritička izdanja srednjovjekovnih izvora (npr. Smičiklasov Diplomatički zbornik). Također, veći dio radova koji su popisani u Bibliographia Podraviana (ur. D. Feletar i H. Petrić), a tiču se srednjega vijeka, mogu se pronaći ovdje. Neki još nisu popisani, stoga vas upućujem da konzultirate tu vrijednu bibliografiju, kao i bibliografiju časopisa Podravina. Radovi objavljeni zadnjih godinu-dvije uglavnom nisu popisani.

Nadam se da će ova bibliografija poslužiti kao kakav-takav osnovni istraživački putokaz svima koje zanima koprivnički srednji vijek. Tko zna, možda uskoro ugledamo i novu monografiju o Koprivnici u srednjem vijeku. Ona iz pera Nade Klaić umnogočemu je već zastarjela.