Zadnjih nekoliko dana čitao sam On barbarian identity: Critical Approaches to Ethnicity in the Early Middle Ages (ur. Andrew Gillett, http://books.google.hr/books?id=FcdmAAAAMAAJ). Vrlo je zanimljiva i smatram neke ideje izložene u njoj poticajnima i uvjerljivima, pogotovo u vezi arheologije. U suštini, ova knjiga je obračun s "bečkom školom" i konceptom etnogeneze. Na tapeti su se prvenstveno našli Wenskus, Wolfram i Pohl. Međutim, Goffartu i Murrayu su očito popustile kočnice. U njihovim tekstovima osjeća se jak osobni animozitet. Činjenica je da se Goffart i Wolfram ne podnose, no pitanje je u kojoj mjeri se tu radi tek o znanstvenim mimoilaženjima ("Do Goffart and Wolfram always engage directly with each other’s arguments?", pita se Noble u uvodu Goffartovom članku u From Roman Provinces to Barbarian Kingdoms, str. 75). Goffart je svojevremeno napisao da su "odnosi između njega i kolega (prvenstveno Wolframa i Pohla) uvijek bili iznimno prijateljski, tako da ih niti bellum diplomaticum nije mogao pokvariti" (preuzeto iz mog prikaza Goffatove knjige). Kad čitam njegove radove, nekako mi je teško tome vjerovati.
Nema komentara:
Objavi komentar