Klasična sinteza Georgija Ostrogorskog "Povijest Bizanta" ima dugu uporabnu povijest, a u Hrvatskoj je prošla i kroz određene izdavačke avanture. Zanimljiv prinos toj uporabnoj povijesti donosi Miljenko Jergović u recentnom tekstu o portretu Danila Kiša.
Dugo sam je gledao, sitno otisnutu, crno-bijelu ili slabih boja, na stranicama kulturnog dodatka beogradske Politike, a kasnije odloženu, prešanu kao cvijet u herbariju, u knjizi Georgija Ostrogorskog “Istorija Vizantije”, u koju sam svojevremeno spremao novinske isječke, sve dok nije toliko nabubrila da se skoro raspala. Otvarao bih je, gledao tu sliku Slobodane Matić, i nastojao dokonati zašto maslačak?
Izdanje "herbarija" očito je ćirlično, jedno od nekoliko objavljenih u Jugoslaviji. Nije to prvi put da se Jergović prisjetio Ostogorskog. Na primjer, učinio je to, ponukan nesretnim premijerovim izjavama, u tekstu vrlo preciznog naslov "Bizant kao psovka". Dugo se Bizant kroz historiografiju i srodne discipline borio s tom slikom sebe kao nečega nazadnog, prijetvornog. Bitka je na mnogim poljima dobivena, iako se stigme nikad nisu posve povukle. Tako je u očima "običnog" čovjeka u Hrvatskoj Bizant najčešće sinonim za tek jednog od mnogih zavojevača. Kad tamo, što bi hrvatska povijest srednjega vijeka bez Bizanta? Zbilja, ponekad ex oriente lux.
Nema komentara:
Objavi komentar