Drugi pokušaj

https://hr.wikipedia.org/wiki/Svetoslav_Suronja

Ovo je već bolje u odnosu na staro stanje, zar ne? Ima još dosta detalja u ovom tekstu u vezi kojih bi se mogla postaviti razna pitanja, istaknuti dvojbe, no barem je cijela stvar sad na kakvim-takvim historiografskim temeljima, popraćena izvorima. Nema na čemu.

Ušao sam lako u sredovječne godine...

...iako u pjesmi kaže "pozne godine". Svejedno nikad nisam imao noge plesačke.

Meanwhile in Serbia

http://www.novosti.rs/vesti/planeta.300.html:452886-Glagoljica---ekskluzivno-hrvatsko-pismo

Da ovakve vijesti nisu smiješne, bile bi tragične. Ili možda obrnuto. Nije ni važno. Dvojica od trojice članova organizacijskog skupa bili su mi profesori na fakultetu. Što je najbitnije, držali su izborni kolegij koji se bavio glagoljicom i ćirilicom. Nigdje nisam primjetio, niti u najmanjim naznakama, bilo što od ovoga što im novinar Novosti predbacuje. O njima kao profesorima i znanstvenicima mogu reći samo najbolje. Također, kad pogledamo najavu skupa, svatko s minimumom inteligencije može vidjeti da tamo uopće ne stoje tvrdnje koje prenose Novosti.

Case study: kvaliteta članka sa ranosrednjovjekovnom tematikom na hrvatskoj Wikipediji

Pretpostavljam da ste upoznati sa kritikama na račun hrvatske Wikipedije u medijima, a koje se šire kiber-prostorom zadnjih tjedan dana. O motivima sukobljenih strana, prvenstveno onim ideološkim, ne želim raspravljati - prepucavanja "crnih" i "crvenih" su najčešće vulgarna i zamorna, na razini rasprava kokoš ili jaje. Ovdje ću napisati tek svoje mišljenje na temelju iskustava s dotičnim projektom.

EDIT: Pojavili su se neki komentari da nije korektno što spominjem "crvene" i "crne". Napominjem da su te riječi upotrijebljene kao ironija (jedna od funkcija navodnika je naglašavanje ironije) kojom se ukazuje da se u našem društvu svaka kritika shvaća kao osobni ili ideološki napad. Između ostalog, govorim iz osobnog iskustva doživljenog prije malo više od pola godine. Dakle, nemojte biti "crveni" ili "crni" i pokušajte se usredotočiti na argumente.

Bibliografija radova o koprivničkom srednjem vijeku

Zapravo, ovo je više nacrt bibliografije. Na primjer, u ovoj bibliografiji uglavnom se ne navode kritička izdanja srednjovjekovnih izvora (npr. Smičiklasov Diplomatički zbornik). Također, veći dio radova koji su popisani u Bibliographia Podraviana (ur. D. Feletar i H. Petrić), a tiču se srednjega vijeka, mogu se pronaći ovdje. Neki još nisu popisani, stoga vas upućujem da konzultirate tu vrijednu bibliografiju, kao i bibliografiju časopisa Podravina. Radovi objavljeni zadnjih godinu-dvije uglavnom nisu popisani.

Nadam se da će ova bibliografija poslužiti kao kakav-takav osnovni istraživački putokaz svima koje zanima koprivnički srednji vijek. Tko zna, možda uskoro ugledamo i novu monografiju o Koprivnici u srednjem vijeku. Ona iz pera Nade Klaić umnogočemu je već zastarjela.

Knjige, knjige, knjige...

Nakon nekoliko tjedana nestrpljivog čekanja, poštar je napokon donio ovaj paket.

U njemu su bile dvije knjige, The Oxford Handbook of Late Antiquity, ur. Scott Fitzgerald Johnson (čovjek tako cool imena jednostavno mora imati svoj web), te Social Conflict in the Age of Justinian: Its Nature, Management, and Mediation Petera N. Bella. Potonja mi je iduća na redu za čitanje. Iako sam namjeravao u ruke prvo uzeti neke druge knjige, zaukupila je moju pažnju nakon prvotnog brzinskog prelistavanja. K tomu, autor je svojevrsni Lawrence od Arabije našeg vremena.

Druga knjiga, The Oxford Handbook of Late Antiquity, spada u kategoriju priručnika koji su u zadnje vrijeme postali veoma brojni. Skoro je nemoguće pronaći neku temu kojoj nije posvećen handbook ili companion. Oxfordova izdanja iz te kategorije još me nisu razočarala. Nadam se da neće ni ovo.

Na kraju, jedna čestitka. The Medieval Review, sretan ti 20. rođendan!

Nevolje s identitetom i etnicitetom

Zadnjih nekoliko dana čitao sam On barbarian identity: Critical Approaches to Ethnicity in the Early Middle Ages (ur. Andrew Gillett, http://books.google.hr/books?id=FcdmAAAAMAAJ). Vrlo je zanimljiva i smatram neke ideje izložene u njoj poticajnima i uvjerljivima, pogotovo u vezi arheologije. U suštini, ova knjiga je obračun s "bečkom školom" i konceptom etnogeneze. Na tapeti su se prvenstveno našli Wenskus, Wolfram i Pohl. Međutim, Goffartu i Murrayu su očito popustile kočnice. U njihovim tekstovima osjeća se jak osobni animozitet. Činjenica je da se Goffart i Wolfram ne podnose, no pitanje je u kojoj mjeri se tu radi tek o znanstvenim mimoilaženjima ("Do Goffart and Wolfram always engage directly with each other’s arguments?", pita se Noble u uvodu Goffartovom članku u From Roman Provinces to Barbarian Kingdoms, str. 75). Goffart je svojevremeno napisao da su "odnosi između njega i kolega (prvenstveno Wolframa i Pohla) uvijek bili iznimno prijateljski, tako da ih niti bellum diplomaticum nije mogao pokvariti" (preuzeto iz mog prikaza Goffatove knjige). Kad čitam njegove radove, nekako mi je teško tome vjerovati.