Prošlo je malo više od osamdeset godina otkako je Gottschalk u hrvatskoj historiografiji zauzeo istaknuo mjesto među autorima bitnima za razumijevanje ranosrednjovjekovnih prilika. Iako se ovaj izuzetan redovnik mjestimično spominjao i ranije,[1] tek je rad Lovre Katića Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira iz 1932. godine u Hrvatskoj pobudio veći interes za njegov lik i djelo. Ipak treba istaknuti da je do 1931. godine značajan dio Gottschalkovih zapisa bio neotkriven, a među njima i nekoliko važnih podaka o Trpimirovom vremenu. Katiću je "te riječi zlata vrijedne za hrvatsku povijest"[2] zapisane u Tractatus de trina Deitate proslijedio don Frane Bulića koji je o njima obavješten od strane Germaina Morina netom po otkriću rukopisa u Bernu.
Dakle, Katić je prvi donio podatke o Gottschalkovim navodima o Trpimiru. Samim time on je skicirao probleme kojima se hrvatska historiografija potom bavila tumačeći Gottschalka. Katiću je najvažniji bio odlomak "koji govori o navalnom ratu Trpimira protiv bizantskih gradova u Dalmaciji".[3] Unutar tog odlomka isticala se rečenica u kojoj se spominje Tripemirus rex Sclavorum koji ide u rat contra gentem Graecorum et patricium eorum. Sam Katić nije se upuštao u razloge zbog kojih je Gottschalk dao Trpimiru titulu rex. Nakon što je naveo sve ostale titule koje se uz Trpimirovo ime javljaju u izvorima (dominus, dux), taj podatak poslužio mu je tek kao terminus post quem u procjeni početka Trpimirove vladavine. Naime, Katić je zaključio da je Gottschalk u Dalmaciji boravio "svakako ... 846."[4] Što se tiče gents Graecorum koji je Trpimir napao, Katić je uvjeren da se radi o bizantskim podložnicima. Oko smjera napada Katić je ipak neodređeniji. Ističe da je Trpimir išao protiv u Zadru, ali da to ne znači nužno da je išao na sam Zadar "jer kad upada na njegovo područje, ... na dalmatinske gradove, onda ide na namjesnika, pa na kojigod grad udario."[5] Također, činjenica da Gottschalk navodi kako se dvor (villa) nalazio blizu granica rata navela je Katića da samo mjesto sukoba smjesti bliže Splitu s obzirom da je Trpimir "imao svoj curtis u Klisu i u Podstrani, a i u Bijačima".[6]
Dio povjesničara nije prihvatio mogućnost Trpimirovog napada na zadarskog namjesnika. Ferlugino mišljenje na prvi je pogled pomalo neodređeno, iako načelno ide u točnom smjeru. Na jednom mjestu tvrdi da je Gottschalk zapisao vijest o kratkotrajnoj bizantskoj ekspediciji u Dalmaciju. Vođa ekspedicije, smatra Ferluga, svakako nije bio strateg Dalmacije.[7] Na drugom mjestu navodi isti zaključak s tim da ističe kako je dotični patricij mogao biti strateg, iako nije naveo čega.[8] Tu neodređenost opravdava time što u Taktikonu Uspenskom za svakog stratega stoji da je patricij, ali svi oni koji imaju titulu patricija nisu stratezi. Svakako je snažan Ferlugin argument to što se titula patricija ne spominje uz imena bizantskih dužnosnika iz Dalmacije sve do 1067. godine.[9]
Vladimir Košćak izravno se nadovezao na Ferlugu, u prvom redu s mišljenjem da zadarski namjesnik nikad nije nosio titulu patricija. Drugi argument je da Gottschalk kao učen čovjek sigurno ne bi pogriješio i nazvao stanovnike dalmatinskih gradova Grcima s obzirom da ih na drugom mjestu jasno naziva Latinima, ali odvojenima od Dalmatinaca s kojima dijele podložnost grčkom caru. Stoga je Košćak zaključio da se Trpimir sukobio s bizantskom ekspedicijom koju je predvodio neki patricij, navjerojatnije strateg tema Drač ili Kefalonija.[10] Košćakovom razmišljanu načelno su slične sve ostale intrpretacije koje odbacuju mogućnost da gens grecorum označava stanovnike dalmatinskih gradova.
U Košćakovoj interpretaciji postavlja se jedno pitanje – što Gottschalku znači patricius, tj. jesu li Franci u dovoljnoj mjeri poznavali bizantski sustav titula? Kako bi saznali odgovor na ovo pitanje, potrebno je konzultirati druga djela franačke provenijencije. Tako se u Annales regnum Francorum naslov patricij spominje se na nekoliko mjesta. Osim u jednom slučaju, isključivo je vezan uz osobe koje dolaze iz Bizanta. Tako je 798. iz Konstantinopola na franački dvor pristiglo izaslanstvo u kojem su bili Michahel patricius quondam Frigiae et Theophilus presbyter.[11] Nadalje, tijekom bizantsko-franačkog rata u Dalmaciju je uplovila flota koju je predvodio Niceta patricius.[12] Konačno, u komentaru smjene na bizantskom tronu stoji da je Mihaela na carskom prijestolju zamijenio Leo, Bardae patricii filius. Bizantski odličnici u Annales regnum Francorum ne nose samo patricijsku titulu. Na primjer, pod 802. godinom stoji da je iz Konstatinopola došao legat nomine Leonem spatarium, a 809. bizantsku flotu predvodi dux Paulus. Unutar unosa za 812. spominje se Theognostum protospatharios, koji se tim naslovom također spominje u pismu Karla Velikog.[13] Dakle, Franci su očito dobro poznavali sustav bizantskih titula. U tom kontekstu Košćakovo tumačenje čini se uvjerljivim, tj. zaista nema razloga da učeni Gottschalk daje Trpimirovom protivniku titulu koju ovaj nije nosio. Dojam pojačava činjenica da kao naziv za Bizantince koristi termin gens grecorum. Riječ je varijaciji naziva greci koji je ustaljen u franačkim izvorima tog vremena.[14] Upravo je naziv gens grecorum upotrijebio i Gottschalk.
Lujo Margetić često je kritizirao hrvatsku historiografiju zbog postupanja s Gottschalkovim podacima o kojima je sam pisao više puta. Za njega je Trpimirov protivnik "upravo strateg Dalmacije", a Košćakovo tumačenje (samim time i Ferlugino) da je patricij s kojim se sukobio Trpimir bio strateg Drača ili Kefalonije odbacuje smatrajući ga "posve neuvjerljivim".[15]
Negdje između ovih stavova nalaze se ostali. Na primjer, Nada Klaić smatrala je da je Trpimir napao dalmatinske gradove,[16] konkretnije Split ili Trogir.[17] Očito neslaganje oko toga je li dotični patricij bio strateg Dalmacije ili neke druge teme poticalo je različita mišljenja ako datuma nastanka teme Dalmacija. Za razrješavanje tog datuma prvenstveno je bilo potrebno odrediti vrijeme nastanka spomenutog Taktikona Uspenskog. Ukratko, povjesničari koji su bili skloniji u Gottschalkovom patriciju vidjeti statega Dalmacije smatrali su da vrijeme nastanka Taktikona treba staviti oko 842./843. godine (u prvom redu Margetić), dok su ga ostali (u prvom redu Ferluga) stavljali kasnije smještajući samim time nastanak teme u sedamdesete godine 9. stoljeća. Nema sumnje da je Margetić slijedio Oikonomidesovu dataciju koja se danas uzima gotovo kao kanonska.[18] Međutim, u novije vrijeme je Tibor Živković predložio datiranje nastanka Taktikona u vrijeme nakon Aachenskog mira sklopljenog 812. godine.[19]
Margetić je naposljetku na temelju Seibtove analize odbacio Brijenijev pečat kao nevažan za cijelu problematiku.[20] Seibt je negirao do tog trenutka opće prihvaćeno mišljenje da je na pečatu zapisano ime Brijenije te titula spatara i stratega Dalmacije.[21] U ovom slučaju išao je suprotno od Oikonomidesa koji je upozoravajući na paleografske osobine istaknuo da se pečat ipak ne može sam tako odbaciti.[22] Izgledno je da se Margetić složio s Seibtovim tumačenjem jer je išlo na ruku njegovoj par godina ranije tvrdnji izrečenoj da je Gottschalkov paticij nije nitko drugi nego strateg jer puna titula svakog stratega glasi "patricij i strateg".[23] Bez obzira na mišljenja o relevantnosti Brijenijevog pečata, činjenica je da se ova Margetićeva tvrdnja ne slaže se sa natpisom na pečatu stratega Eustatija datiranom u 9. ili 10. stoljeće. Prema njemu, Eustatije je bio carski protospatar i strateg Dalmacije.[24] Dakle, u ovom slučaju uz titulu stratega ne stoji naslov patricija. Sam Margetić se kasnije neizravno ispravio kroz pojašnjavanje kombiniranja počasnih bizantskih titula s onima koje su povezane sa stvarnim funkcijama. Kombinacije koje su se na taj način dobivale u slučaju stratega su, od najniže prema najvišoj, 1) protospatar – strateg; 2) patricij – strateg; 3) patricij - prokonzul – strateg.[25] Problem je kod Margetića jedino što nigdje nije eksplicitno naveo tko je prema njemu bio Trpimirov protivnik.
Nema sumnje da je Dalmacija u 9. stoljeća postala tema na čelu sa strategom. Međutim, činjenica je da nema dokaza da je strateg Dalmacije u bilo kojem trenutku tijekom 9. stoljeća nosio titulu patricija. Stoga prema tim kriterijima Trpimirov protivnik nije mogao biti "bizantski namjesnik" u Dalmaciji. Sačuvani pečati govore da je strateg Dalmacije u najboljem slučaju bio protospatar. Dakle, očito je titula "protospatar i strateg Dalmacije" najviša koju je zadarski namjesnik dosegnuo. Naime, poznato je još nekoliko pečata koji se odnose na Dalmaciju tog vremena, a sadržaj njihovih natpisa glasi:
1) Juraj carski spatar i arhont Dalmacije (rano 9. stoljeće)
2) ... spatar i arhont Dalmacije (8./9. stoljeće)
3) ... carski spatar i arhont Dalmacije (9. stoljeće)
4) Eutimije carski spatarokandidat i doux Dalmacije (9./10. stoljeće)[26]
Ovi pečeti predstavljaju važan izvor za razumijevanje situacije u Dalmaciji tijekom 9. i 10. stoljeće te svakako zavrijeđuju više pažnje. Ono što je očito iz njih je da Dalmacijom u 9. stoljeću iz bizantske perspektive upravlja arhont. To je činjenica koja dataciju Taktikona Uspenskog ne čini presudnom. Nažalost, hrvatska historiografija dosad ih nije adekvatno valorizirala, jednako kao niti pečat na kojem stoji natpis "Leo carski spatarokandidat i [arhont] Hrvatske".[27]
[1] Vjekoslav Klaić, Povjest Hrvata : od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća. Sv. 1, Prvo doba : vladanje knezova i kraljeva hrvatske krvi (641-1102) ; Drugo doba : vladanje kraljeva Arpadovića (1102-1301), Zagreb: L. Hartman, 1899, str. 56.
[2] Lovre Katić, " Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira," Bogoslovska smotra 20 (1933) 4, str. 439.
[3] Lovre Katić, " Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira," 413.
[4] Lovre Katić, " Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira," 414.
[5] Lovre Katić, " Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira," 418.
[6] Lovre Katić, " Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira," 415.
[7] Jadran Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji, Beograd: Naučno delo, 1957., str, 60.
[8] Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji, 67.
[9] Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji, 66.
[10] Vladimir Košćak, "Pripadnost istočne obale Jadrana do splitskih sabora 925–928," Historijski zbornik 33-34 (1980-1981), str. 307.
[11] Pečat prema kojem nosi titulu patricija, preposita i stratega Sicilije: Vivien Prigent i Mikaël Nichanian, " Les stratèges de Sicile. De la naissance du thème au règne de Léon V", Revue des études byzantines 61 (2003), str. 128.
[12] Na dva pečata koji se datiraju na prijelaz iz 7. u 8. stoljeće spominje se Niketa, patricij i strateg Sicilije. Za njega je poznato da se 803. htio zarediti, ali mu car Nikefor to nije dopustio. Vidi: John Philip Thomas, Private religious foundations in the Byzantine Empire, 128. Osim ove identifikacije, jednako je moguće da se Dalmaciju uputio Niketa, patricij i logotet genikona. Vidi: Friedhelm Winkelmann, Prosopographie der mittelbyzantinischen Zeit: 641-867. Leon (4271)-Placentius (6265), str, 431.
[13] Da je njegova titula točno prenesena svjedoči pečat koji ga naziva protospatarom i strategom Sicilije. Vivien Prigent i Mikaël Nichanian, "Les stratèges de Sicile. De la naissance du thème au règne de Léon V", Revue des études byzantines 61 (2003), str.100.
[14] O tome da Gottschalk koristi "franačku terminologiju" o Bizantu: Andreas Mohr, " Cultural exchange between the Byzantine Empire and the Frankish realm during the 8th and 9th centuries," u: Mobility And Travel In The Mediterranean From Antiquity To The Middle Ages, ur. Renate Schlesier i Ulrike Zellmann, Münster : Lit, 2004., str. 87-88.; U nešto kasnijim razdobljima može se naći npr. kod Alberta iz Aachena, vidi izdanje Historia Ierosolimitana, ur. Susan B. Edgington, Ofxord: Oxford University Press, 2007., str. 254.
[15] Lujo Margetić, "I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek", Historijski zbornik 48 (1995), 221.
[16] Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 2. izd., Zagreb: Školska knjiga, 1975., str. 45.
[17] Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 225,
[18] Nicolas Oikonomidès, Les listes de préséance byzantines des IXe et Xe siècles, Paris: Éditions du Centre National de la Recherche Scientifique, 1972., str. 47–63.
[19] Tibor Živković, "Taktikon Uspenskog i tema Dalmacija," Istorijski časopis 48 (2001): 9-43.
[20] Margetić, "I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek", str. 221.
[21] Za tekst pečata vidi: Ferdo Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb : Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljska vlada, 1914., str. 121.
[22] John W. Nesbitt i Nicolas Oikonomidès, Catalogue of Byzantine Seals at Dumbarton Oaks and in the Fogg Museum of Art: Italy, North of the Balkans, North of the Black Sea, Dumbarton Oaks: Dumbarton Oaks Research Library and Collection, 1991. str. 46.
[23] Lujo Margetić, "I. Goldstein, Bizant na Jadranu", Historijski zbornik 45 (1992), str. 221.308.
[24] Nesbitt i Oikonomidès, Catalogue of Byzantine Seals, str. 48.
[25] Lujo Margetić, "Iz starije hrvatske povijesti", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 43 (2001), str. 4.
[26] Sva četiri pečata objavljena su u Nesbitt i Oikonomidès, Catalogue of Byzantine Seals, str. 47.
Nema komentara:
Objavi komentar