Bizantski pečati

Tema ovog posta su bizantski pečati koji se odnose na Hrvatsku i Dalmaciju objavljeni u publikaciji John W. Nesbitt i Nicolas Oikonomidès, Catalogue of Byzantine Seals at Dumbarton Oaks and in the Fogg Museum of Art: Italy, North of the Balkans, North of the Black Sea, Dumbarton Oaks: Dumbarton Oaks Research Library and Collection, 1991.

Riječ je o važnim, ali donekle zanemarenim izvorima za hrvatsku povijest ranoga srednjega vijeka. Oni nam omogućuju kvalitetniji uvid u zbivanja na dalmatinskoj obali, npr. kako se Bizant nastojao politički pozicionirati na tom prostoru, gdje su u bizantskoj hijerarhiji bili dalmatinski odličnici i tako dalje.

Kratka skica o nekim Gottschalkovim podacima o Dalmaciji u 9. stoljeću uz osvrt na neiskorištenu sfragističku građu

Prošlo je malo više od osamdeset godina otkako je Gottschalk u hrvatskoj historiografiji zauzeo istaknuo mjesto među autorima bitnima za razumijevanje ranosrednjovjekovnih prilika. Iako se ovaj izuzetan redovnik mjestimično spominjao i ranije,[1] tek je rad Lovre Katića Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira iz 1932. godine u Hrvatskoj pobudio veći interes za njegov lik i djelo. Ipak treba istaknuti da je do 1931. godine značajan dio Gottschalkovih zapisa bio neotkriven, a među njima i nekoliko važnih podaka o Trpimirovom vremenu. Katiću je "te riječi zlata vrijedne za hrvatsku povijest"[2] zapisane u Tractatus de trina Deitate proslijedio don Frane Bulića koji je o njima obavješten od strane Germaina Morina netom po otkriću rukopisa u Bernu.

Reakcija et alia, no. 3.

Zahvaljujem Stipici Grgiću, profesoru na Hrvatskim studijima, na ovom osvrtu:

Donekle shvaćam ja tu Vašu logiku. Nemate vremena i volje za čitanje, mislite da je sve pisano i izdano od 1945. do 1991. komunističko smeće… Jesam li u pravu?

Na žalost promašili Ste poantu cijele rasprave, jer ovdje se ne radi o ideološkom napadu na autore sjajne knjige, već o znanstvenim neslaganjima oko konačnog produkta koji se prodaje javnosti kao prvoklasno meso očišćeno od svog loja, masti i hrskavice (dotadašnje “partijski” obojane historiografije). Naime, nešto se reklamira kao sučeljavanje različitih historiografskih tumačenja, ogoljavanje istine, knjiga koja je ubuhvatila sve relevantne izvore, itd.

E sad kad se to podvrgne kritici ljudi koji znaju stvar-dvije o historiografiji vidi se da to ne stoji, zar ne? Tko god želi dalje polemizirati bar bi na ovo pitanje trebao dati jasni odgovor.

Ako dosad niste dovoljno pozorno iščitavali prikaz, pogledajte ga. Shvatit ćete da su autori koristili baš sva dostignuća historiografije iz jugokomunističkog razdoblja, vješto odstranjući za Hrvatsko tržište A.D. 2013. samo “klasni diskurs”, ali zadržavajući iz njega čak i gotovo nepromijenjene rečenice. Oprostite na izrazu, ali ovo je klasično prodavanje “muda pod bubrege”. Ako Vas ne smeta što kupujete mačka u vreći, već hvalite tog istog prodavača i mačka – i to je Vaše mišljenje. Ono na mene neće ostaviti nikakva traga, a Vi ćete i dalje živjeti u svom utopističkom svijetu.

Kolega Tatić se sad sjetio izvući zeca iz šešira i proglasiti ovo djelo “historiografskom publicistikom”. Pritom se htio oprati od dosta neugodne stigme indirektnog plagiranja mišljenjem da za publicistiku ne vrijede ista pravila kao za ozbiljnu historiografiju. E sad… Ponovno se tu treba vratiti na ono što su sami autori napisali o njihovoj knjizi. Oni je nisu tamo označili nikakvom publicistikom, zar ne? Gdje su to istakli? Provjerite sami. A da stvar bude još gora, sami su je autori prozvali određenim istraživanjem, a taj se pojam prvenstveno veže uz znanost, zar ne?

Sve da se i radi o publicistici, ozbiljna historiografija ima pravo sa svojih objektivnih znanstvenih pozicija kritizirati čak i publicistiku, tim više što se ovdje radi o onoj kojoj je cilj da bude određeni konačni, deideologizirani odgovor o nekom procesu iz prošlosti.

Na kraju… Mene stvarno i dalje zanima zašto se s toliko žestine u cijelu priču oko jedne kritike određenog naslova koji pretendira da bude zadnji znanstveni doseg sa povijesnog stajališta, uvlače određeni osobni i politički argumenti? To mi nikako ne ide u glavu.

Lijep pozdrav,

Stipica Grgić

Osvrt je objavljen u komentaru na tekst Danijela Tatića. I dalje ću objavljivati sve komentare na ovu raspravu koji su potpisani imenom i prezimenom.

Reakcija et alia, no. 2

Zahvaljujem kolegi Miljenku Hajdaroviću, uredniku portala povijest.net, na razumnom komentaru.

Prepucavanja komentarima su pocela biti poput sapunice. Uz obavezno "desnicarenje" i "ljevicarenje" po nasoj povijesti polako prelazimo i u sferu "zdravstvenog odgoja".  

Knjigu o kojoj se raspravlja nisam procitao, pa niti ne mogu komentirati. Kolega Bali je napisao vrlo zanimljiv osvrt i obzirom na njegovu specijaliziranost za tu temu vjerujem i da zna o cemu pise. Njemu jedino mogu zamjeriti sam naslov "trafikantske" historiografije koji nije najprofesionalnije izveden. S druge strane posljednja tri "odgovora" na blogu "Bumerang proslosti" spustaju raspravu na osobnu i neprofesionalnu razinu. Ipak, moram cestitati Zvonimiru Despotu koji je pokazao izuzetan smisao za "biznis" i dobro je prepoznao na koji nacin moze prodati povijesne teme prosjecnom hrvatskom citatelju.

I za one koji mi zele naljepiti etiketu - da i ja sam sa zagrebackog FF-a!

Izvor.

Uvažavam njegovu kritiku o donekle neprimjernom izrazu "trafikantska historiografija", iako ga se ne odričem. Također, pozivam sve koji imaju bilo kakvu kritiku mojeg rada na NEIDEOLOŠKOJ osnovi neka ih iznesu. Jednako tako, one koji me prozivaju zbog samopromocije nek razmisle na čijem blogu su to napisali :)

Reakcije et alia

"Kolege" Zvonimir Despot i Danijel Tatić napisali su u protekla dva dana čak tri reakcije potaknute mojim prikazom njihove "knjige" o buni 1573. godine. S obzirom da su pritom imali jaku potrebu (pogotovo Despot) da me pokušaju diskreditirati po ideološkoj osnovi, ne sumnjam da će vjerojatno potražiti pomoć od nekih "neutralnih" kolega pa da oni pokušaju napraviti ono što njima nije uspjelo - argumentirano pokazati moj prikaz ništavnim. Nadam se da pritom neću morati čitati hvalospjeve Despotu i Tatiću, nego pojašnjenje zašto ta dvojica ignoriraju veliki dio izvora o buni nastalih 1573. godine, te kakvo opravdanje pronalaze za plagijatstvo. U međuvremenu, zahvaljujem povjesničarkama i povjesničarima (njih 12) koji su putem Facebook stranice portala Historiografija.hr dali podršku mom prikazu te odgovoru na Despotove i Tatićeve napada prožete ideologijom.

Evo dakle Despotovih i Tatićevih reakcija:
1. Otvoreno pismo uredniku Damiru Agičiću i internetskom portalu www.historiografija.hr
2. Kolega Tomislav Bali s www.historiografija.hr, jeste li Vi uopće pročitali u cijelosti knjigu o Seljačkoj buni?
3. Kolega Tomislav Bali, imamo stručni rad (kruška) i historiografsku publicistiku (jabuka). Očito nemate dovoljno profesionalne snage i stručnosti analizirati znanstvene radove, pa nastojite pomoću kruškinih mjerila diskreditirati jabuku

U međuvremenu, marljivi kolega Dženan Dautović iz Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije Stanak unutar dužeg teksta kaže ovo o mojem radu o Čudesima sv. Demetrija:

Posvetivši pažnju jednom od manje iskorištenih izvora za najstariju historiju Slavena na ovim prostorima, Tomislav Bali je prezentirao rad „Sv. Dimitrije Solunski i njegov kult: historiografska i naratološka analiza Čudesa sv. Demetrija“. Autor se najprije bavi porijeklom kulta ovog sveca, navodeći razne historiografske stavove o mjestu njegovog nastanka. Sam izvor Miracula sancti Demetrii prima i secunda donose niz veoma korisnih podataka o bizantsko-slavenskim odnosima i gradu Solunu. Oba spisa su nastala u 7. stoljeću, kao autor prvog dijela navodi se solunski nadbiskup Ivan, dok je autor drugog dijela ostao nepoznat. Nakon opširne i zanimljive analize ovog izvora i dosadašnjih radova o njemu, Bali ističe da se brojne analize Miracula i njihova valorizacija trebaju očekivati u skorijoj budućnosti.

Nadam se da će "kolega" Tatić koji je u svom pamfletu ustvrdio da se unutar tog članka (kojem inače nije uspio niti navesti točno ime) bavim nebitnom temom pročitati prvu rečenicu iz ovdje kopiranog Dautovićevog teksta. Koliko je taj izvor važan za poznavanje vrelima o Slavenima siromašnog 7. stoljeća dovoljno govore riječi slavnog bizantologa Dimitrija Obolenskog: "The Miracula Sancti Demetrii are a shining exception in this fog of textual uncertainty. "

Brijenijev pečat

S obzirom da je Schlumbergerovu Sigillographie de l'empire Byzantin (1884.) vrlo teško naći u Hrvatskoj (nije mi poznato da postoji primjerak), a sama digitalna verzija knjige još nije dostupna na archive.org, smatram korisnim postaviti sken famoznog "Brijenijevog pečata". U historiografiji je bilo i još uvijek ima dosta sporova oko toga u koje razdoblje treba smjestiti ovaj pečat te je li on uopće autentičan. Raspravljali su o tome Margetić, Seibst, Oikonomides i tako dalje. Kako god, to je važan izvor za hrvatsku povijest ranoga srednjega vijeka.

Knjiga je u međuvremenu digitalizirana i dostupna je na https://archive.org/details/sigillographiede00schl (20.7.2014)