Još jednom o plagiranju u časopisu Vojna povijest

http://www.hnd.hr/blanka-matkovic-vs-danijel-jurkovic

Budući da Danijel Jurković nije član HND-a, Novinarsko vijeće časti HND-a izriče mišljenje da je došlo do kršenja pravila novinarske profesije koja se odnose na autorstvo nad novinarskim radovima, jer u tekstu "Bitka za Odžak" nije poštovao autorstvo drugih sudionika u javnom prostoru. Jurković je koristio podatke iz članka Blanke Matković i Stipe Pilića za svoj tekst, a nije ih naveo kao izvore ni autore članka na kojem se njegov tekst zasniva.

Zvonimiru Despotu kao glavnom uredniku Magazina za vojnu povijest izriče se opomena zbog kršenja točke 11. Kodeksa časti hrvatskih novinara.

So is it plagiarism?

http://www.washingtonpost.com/blogs/the-fix/wp/2013/11/04/rand-pauls-plagiarism-allegations-and-why-they-matter/

Paul has argued that his speeches aren’t meant to be meticulously footnoted academic papers.

Kad ono...

But Paul’s problem is that some passages were used verbatim (or very close to it). Whether you think plagiarism is a major sin or not, it’s pretty clear that this is plagiarism. 

Amerikanci zbilja vole "pomoću kruškinih mjerila diskreditirati jabuku".[1]

Još malo o plagijatima općenito

Na webu postoji sjajna stranica Copy, Shake and Paste posvećena borbi protiv plagijata. Kako pojedina društva postaju svjesnija činjenice da plagijati postoje i još pritom uspiju ojačati svijest da se protiv njih treba boriti, tako se sve više raspravlja o načinima borbe. Najčešće se spominje upotreba specijaliziranog softwarea (napudbine). Iako je to koristan način borbe protiv plagijata, opet na neki način predstavlja pranje ruku. Naime, o plagijatima je često nezgodno govoriti zbog reakcija plagijatora (pogotovo ako je na položaju) ili šire javnosti koja možda ne shvaća o čemu se tu točno radi. Dakle, često postoji nekakav strah. Korištenjem "napudbine", borba protiv plagijata postaje apstraktna i gubi lice - računala su hladna i bez emocija, pa valjda i objektivna, zar ne? Također, iza računala se lako sakriti, pogotovo kada se nekoga optužuje za plagijat kojeg nema. Uvijek se može izvući argument: "Računalo je tako reklo i ja sam vjerovao što kaže".

Međutim, u borbi protiv plagijata čovjek treba igrati glavnu ulogu. On se mora postaviti na ne uvijek zahvalnu poziciju onoga koji "cinka". Nužnost takvog postavljanja stvari je očigledna. Postoje perfidni načini plagiranja koje računalo ne može prepoznati jer umjetna inteligencija još uvijek nije na toj razini. O tome ponešto piše i autorica bloga Copy, Shake and Paste u ovom postu iz kojeg donosim dio.

As I have often said (but apparently not everyone has heard it): Software can't find plagiarism. It can indicate copies that have to be hand-checked by teachers who understand how to interpret the findings. There are far too many false positives (plagiarism announced where there is none) and false negatives (not finding plagiarism that is there) for the software to be of general use. Plagiarism is a social problem and we can't solve it by throwing software at the problem. 

Još malo o plagijatima u Hrvatskoj

Tijekom prve godine diplomskog studija srednjega vijeka uzeo sam kao izborni predmet kolegij Opća povijest književnosti 1: Teorijska recepcija srednjovjekovlja koji je na Odsjeku za komparativnu književnost držala Andrea Zlatar. O svojim iskustvima s tog kolegija mogu napisati samo da su sjajna. Pružen nam je uvid u neke aspekte srednjovjekovne kulture i života o kojima smo teško mogli nešto više saznati na matičnom odsjeku. Naravno, nekih preklapanja je bilo (npr. Peter Brown o kojem sam s kolegom držao izlaganje kod prof. Zlatar redovit je gost u syllabusima na studiju medievistike), no (metodološki itd.) pristup autoru i djelu često je vrlo različit.

U međuvremenu, ja sam diplomirao, živim od programiranja te tu i tamo nešto objavimu "struci". Prof. Zlatar je u tom razdoblju postala ministrica kulture. Moram priznati da me taj potez razveselio jer sam smatrao da može donijeti neke pozitivne promjene. Nažalost, vrijeme je pokazalo suprotno, popraćeno propriličnim brojem afera i aferica. Zadnja afera koja je iskrsnula tiče se plagijata u doktorskom radu pod mentorstvom prof. Zlatar. Koliko mogu vidjeti iz nekih dijelova spornih radova, plagijat je očigledan.

U svemu ovom osjećam dašak ironije. Večernji list odjednom strašno brine o etičnosti u pisanju tekstova. No gdje je ta briga bila kad je jedan novinar i kolumnist Večernjeg lista plagirao tuđe radove, a sam Večernji list je rado objavio knjigu koja je nastala na temelju takvog načina rada? Aha, to nije bio znanstveni rad, stalno zaboravljam taj izgovor...

Reakcija et alia, no. 3.

Zahvaljujem Stipici Grgiću, profesoru na Hrvatskim studijima, na ovom osvrtu:

Donekle shvaćam ja tu Vašu logiku. Nemate vremena i volje za čitanje, mislite da je sve pisano i izdano od 1945. do 1991. komunističko smeće… Jesam li u pravu?

Na žalost promašili Ste poantu cijele rasprave, jer ovdje se ne radi o ideološkom napadu na autore sjajne knjige, već o znanstvenim neslaganjima oko konačnog produkta koji se prodaje javnosti kao prvoklasno meso očišćeno od svog loja, masti i hrskavice (dotadašnje “partijski” obojane historiografije). Naime, nešto se reklamira kao sučeljavanje različitih historiografskih tumačenja, ogoljavanje istine, knjiga koja je ubuhvatila sve relevantne izvore, itd.

E sad kad se to podvrgne kritici ljudi koji znaju stvar-dvije o historiografiji vidi se da to ne stoji, zar ne? Tko god želi dalje polemizirati bar bi na ovo pitanje trebao dati jasni odgovor.

Ako dosad niste dovoljno pozorno iščitavali prikaz, pogledajte ga. Shvatit ćete da su autori koristili baš sva dostignuća historiografije iz jugokomunističkog razdoblja, vješto odstranjući za Hrvatsko tržište A.D. 2013. samo “klasni diskurs”, ali zadržavajući iz njega čak i gotovo nepromijenjene rečenice. Oprostite na izrazu, ali ovo je klasično prodavanje “muda pod bubrege”. Ako Vas ne smeta što kupujete mačka u vreći, već hvalite tog istog prodavača i mačka – i to je Vaše mišljenje. Ono na mene neće ostaviti nikakva traga, a Vi ćete i dalje živjeti u svom utopističkom svijetu.

Kolega Tatić se sad sjetio izvući zeca iz šešira i proglasiti ovo djelo “historiografskom publicistikom”. Pritom se htio oprati od dosta neugodne stigme indirektnog plagiranja mišljenjem da za publicistiku ne vrijede ista pravila kao za ozbiljnu historiografiju. E sad… Ponovno se tu treba vratiti na ono što su sami autori napisali o njihovoj knjizi. Oni je nisu tamo označili nikakvom publicistikom, zar ne? Gdje su to istakli? Provjerite sami. A da stvar bude još gora, sami su je autori prozvali određenim istraživanjem, a taj se pojam prvenstveno veže uz znanost, zar ne?

Sve da se i radi o publicistici, ozbiljna historiografija ima pravo sa svojih objektivnih znanstvenih pozicija kritizirati čak i publicistiku, tim više što se ovdje radi o onoj kojoj je cilj da bude određeni konačni, deideologizirani odgovor o nekom procesu iz prošlosti.

Na kraju… Mene stvarno i dalje zanima zašto se s toliko žestine u cijelu priču oko jedne kritike određenog naslova koji pretendira da bude zadnji znanstveni doseg sa povijesnog stajališta, uvlače određeni osobni i politički argumenti? To mi nikako ne ide u glavu.

Lijep pozdrav,

Stipica Grgić

Osvrt je objavljen u komentaru na tekst Danijela Tatića. I dalje ću objavljivati sve komentare na ovu raspravu koji su potpisani imenom i prezimenom.

Reakcija et alia, no. 2

Zahvaljujem kolegi Miljenku Hajdaroviću, uredniku portala povijest.net, na razumnom komentaru.

Prepucavanja komentarima su pocela biti poput sapunice. Uz obavezno "desnicarenje" i "ljevicarenje" po nasoj povijesti polako prelazimo i u sferu "zdravstvenog odgoja".  

Knjigu o kojoj se raspravlja nisam procitao, pa niti ne mogu komentirati. Kolega Bali je napisao vrlo zanimljiv osvrt i obzirom na njegovu specijaliziranost za tu temu vjerujem i da zna o cemu pise. Njemu jedino mogu zamjeriti sam naslov "trafikantske" historiografije koji nije najprofesionalnije izveden. S druge strane posljednja tri "odgovora" na blogu "Bumerang proslosti" spustaju raspravu na osobnu i neprofesionalnu razinu. Ipak, moram cestitati Zvonimiru Despotu koji je pokazao izuzetan smisao za "biznis" i dobro je prepoznao na koji nacin moze prodati povijesne teme prosjecnom hrvatskom citatelju.

I za one koji mi zele naljepiti etiketu - da i ja sam sa zagrebackog FF-a!

Izvor.

Uvažavam njegovu kritiku o donekle neprimjernom izrazu "trafikantska historiografija", iako ga se ne odričem. Također, pozivam sve koji imaju bilo kakvu kritiku mojeg rada na NEIDEOLOŠKOJ osnovi neka ih iznesu. Jednako tako, one koji me prozivaju zbog samopromocije nek razmisle na čijem blogu su to napisali :)

Reakcije et alia

"Kolege" Zvonimir Despot i Danijel Tatić napisali su u protekla dva dana čak tri reakcije potaknute mojim prikazom njihove "knjige" o buni 1573. godine. S obzirom da su pritom imali jaku potrebu (pogotovo Despot) da me pokušaju diskreditirati po ideološkoj osnovi, ne sumnjam da će vjerojatno potražiti pomoć od nekih "neutralnih" kolega pa da oni pokušaju napraviti ono što njima nije uspjelo - argumentirano pokazati moj prikaz ništavnim. Nadam se da pritom neću morati čitati hvalospjeve Despotu i Tatiću, nego pojašnjenje zašto ta dvojica ignoriraju veliki dio izvora o buni nastalih 1573. godine, te kakvo opravdanje pronalaze za plagijatstvo. U međuvremenu, zahvaljujem povjesničarkama i povjesničarima (njih 12) koji su putem Facebook stranice portala Historiografija.hr dali podršku mom prikazu te odgovoru na Despotove i Tatićeve napada prožete ideologijom.

Evo dakle Despotovih i Tatićevih reakcija:
1. Otvoreno pismo uredniku Damiru Agičiću i internetskom portalu www.historiografija.hr
2. Kolega Tomislav Bali s www.historiografija.hr, jeste li Vi uopće pročitali u cijelosti knjigu o Seljačkoj buni?
3. Kolega Tomislav Bali, imamo stručni rad (kruška) i historiografsku publicistiku (jabuka). Očito nemate dovoljno profesionalne snage i stručnosti analizirati znanstvene radove, pa nastojite pomoću kruškinih mjerila diskreditirati jabuku

U međuvremenu, marljivi kolega Dženan Dautović iz Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije Stanak unutar dužeg teksta kaže ovo o mojem radu o Čudesima sv. Demetrija:

Posvetivši pažnju jednom od manje iskorištenih izvora za najstariju historiju Slavena na ovim prostorima, Tomislav Bali je prezentirao rad „Sv. Dimitrije Solunski i njegov kult: historiografska i naratološka analiza Čudesa sv. Demetrija“. Autor se najprije bavi porijeklom kulta ovog sveca, navodeći razne historiografske stavove o mjestu njegovog nastanka. Sam izvor Miracula sancti Demetrii prima i secunda donose niz veoma korisnih podataka o bizantsko-slavenskim odnosima i gradu Solunu. Oba spisa su nastala u 7. stoljeću, kao autor prvog dijela navodi se solunski nadbiskup Ivan, dok je autor drugog dijela ostao nepoznat. Nakon opširne i zanimljive analize ovog izvora i dosadašnjih radova o njemu, Bali ističe da se brojne analize Miracula i njihova valorizacija trebaju očekivati u skorijoj budućnosti.

Nadam se da će "kolega" Tatić koji je u svom pamfletu ustvrdio da se unutar tog članka (kojem inače nije uspio niti navesti točno ime) bavim nebitnom temom pročitati prvu rečenicu iz ovdje kopiranog Dautovićevog teksta. Koliko je taj izvor važan za poznavanje vrelima o Slavenima siromašnog 7. stoljeća dovoljno govore riječi slavnog bizantologa Dimitrija Obolenskog: "The Miracula Sancti Demetrii are a shining exception in this fog of textual uncertainty. "