Na webu postoji sjajna stranica Copy, Shake and Paste posvećena borbi protiv plagijata. Kako pojedina društva postaju svjesnija činjenice da plagijati postoje i još pritom uspiju ojačati svijest da se protiv njih treba boriti, tako se sve više raspravlja o načinima borbe. Najčešće se spominje upotreba specijaliziranog softwarea (napudbine). Iako je to koristan način borbe protiv plagijata, opet na neki način predstavlja pranje ruku. Naime, o plagijatima je često nezgodno govoriti zbog reakcija plagijatora (pogotovo ako je na položaju) ili šire javnosti koja možda ne shvaća o čemu se tu točno radi. Dakle, često postoji nekakav strah. Korištenjem "napudbine", borba protiv plagijata postaje apstraktna i gubi lice - računala su hladna i bez emocija, pa valjda i objektivna, zar ne? Također, iza računala se lako sakriti, pogotovo kada se nekoga optužuje za plagijat kojeg nema. Uvijek se može izvući argument: "Računalo je tako reklo i ja sam vjerovao što kaže".
Međutim, u borbi protiv plagijata čovjek treba igrati glavnu ulogu. On se mora postaviti na ne uvijek zahvalnu poziciju onoga koji "cinka". Nužnost takvog postavljanja stvari je očigledna. Postoje perfidni načini plagiranja koje računalo ne može prepoznati jer umjetna inteligencija još uvijek nije na toj razini. O tome ponešto piše i autorica bloga Copy, Shake and Paste u ovom postu iz kojeg donosim dio.
As I have often said (but apparently not everyone has heard it): Software can't find plagiarism. It can indicate copies that have to be hand-checked by teachers who understand how to interpret the findings. There are far too many false positives (plagiarism announced where there is none) and false negatives (not finding plagiarism that is there) for the software to be of general use. Plagiarism is a social problem and we can't solve it by throwing software at the problem.
Nema komentara:
Objavi komentar