Rethinking Barbarian Invasions through Genomic History

Vladko je postao borbeni Maček

• He-man - Australska verzija crtića
• Hardly Working: Wolfenstein

Bizant kao herbarij, Bizant kao psovka

Klasična sinteza Georgija Ostrogorskog "Povijest Bizanta" ima dugu uporabnu povijest, a u Hrvatskoj je prošla i kroz određene izdavačke avanture. Zanimljiv prinos toj uporabnoj povijesti donosi Miljenko Jergović u recentnom tekstu o portretu Danila Kiša.

Dugo sam je gledao, sitno otisnutu, crno-bijelu ili slabih boja, na stranicama kulturnog dodatka beogradske Politike, a kasnije odloženu, prešanu kao cvijet u herbariju, u knjizi Georgija Ostrogorskog “Istorija Vizantije”, u koju sam svojevremeno spremao novinske isječke, sve dok nije toliko nabubrila da se skoro raspala. Otvarao bih je, gledao tu sliku Slobodane Matić, i nastojao dokonati zašto maslačak?

Izdanje "herbarija" očito je ćirlično, jedno od nekoliko objavljenih u Jugoslaviji. Nije to prvi put da se Jergović prisjetio Ostogorskog. Na primjer, učinio je to, ponukan nesretnim premijerovim izjavama, u tekstu vrlo preciznog naslov "Bizant kao psovka". Dugo se Bizant kroz historiografiju i srodne discipline borio s tom slikom sebe kao nečega nazadnog, prijetvornog. Bitka je na mnogim poljima dobivena, iako se stigme nikad nisu posve povukle. Tako je u očima "običnog" čovjeka u Hrvatskoj Bizant najčešće sinonim za tek jednog od mnogih zavojevača. Kad tamo, što bi hrvatska povijest srednjega vijeka bez Bizanta? Zbilja, ponekad ex oriente lux.

So is it plagiarism?

http://www.washingtonpost.com/blogs/the-fix/wp/2013/11/04/rand-pauls-plagiarism-allegations-and-why-they-matter/

Paul has argued that his speeches aren’t meant to be meticulously footnoted academic papers.

Kad ono...

But Paul’s problem is that some passages were used verbatim (or very close to it). Whether you think plagiarism is a major sin or not, it’s pretty clear that this is plagiarism. 

Amerikanci zbilja vole "pomoću kruškinih mjerila diskreditirati jabuku".[1]

Svašta (1)

• Bernhard Bischoff on the Study of Medieval Script
• Ako neće Muhamed brdu hoće brdo Muhamedu
• I nešto aktualno.

Basel, Universitätsbibliothek, B IV 26, 68v 

Još malo o Wikipediji

http://www.roger-pearse.com/weblog/2012/06/19/the-acta-pauli-blog-and-wikipedia-trolls/

http://www.roger-pearse.com/weblog/2013/02/02/how-old-are-the-wikipedia-administrators/

Komentar nepotreban.

O Nadi Klaić

Znanstveni skup "Nada Klaić i njezin znanstveni i nastavni doprinos razvoju historiografije" održat će na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u petak, 29.XI. i subotu, 30.XI.2013. Knjiga sažetaka dostupna je na http://historiografija.hr/dokumenti/nada_klaic_skup.pdf.

Za ovaj skup pripremam izlaganje o Slavoniji u djelima Nade Klaić. Ukratko, Srednjovjekovna Slavonija, pod kojom podrazumijevamo prostor na kojem će nastati Regnum Sclauonie, jedna je od središnjih tema u djelima Nade Klaić. Od doktorata Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića iz 1946. godine, preko sinteza hrvatske povijesti i članaka o raznim pitanjima iz slavonske prošlosti pa sve do monografija o Koprivnici, Vukovaru i Zagrebu, radovi Nade Klaić nezaobilazni su u svakoj raspravi o srednjovjekovnoj Slavoniji, ali i širem području koje ju je okruživalo. Cilj izlaganja je istaknuti ključne teze o Slavoniji u tim djelima i staviti ih u kontekst suvremenih spoznaja o cjelokupnoj problematici srednjovjekovne Slavonije.

Iggy Pop i pad Rimskog Carstva

http://www.ucd.ie/cai/classics-ireland/1995/Pop95.html

Boris Dežulović ili još jednom o kralju Tomislavu

Čitam na webu Jutarnjeg lista tekst Borisa Dežulovića o "pet najvećih hrvatskih mitova". Nimalo iznenađujuće, među tim mitovima se našao kralj Tomislav. Moj nesretni imenjak žulja mnoge moždane vijuge koje se domišljaju što i kako pisati o njemu. Ta domišljanja (vrlo rijetko je riječ o razmišljanjima) najčešće se rastoče u dva smjera, dva ekstrema. Prvi je nekritička romantika koje lako sklizne prema glorifikaciji (primjer dr.sc. Bože Skoke, "stručnjaka za imidž"), a drugi je općenita sprdanja sa cijelom problematikom (Dežulovićev tekst). Iako se na prvi pogled radi o suprotstavljenim pozicijama, to su zapravo dvije strane iste medalje. Neuke medalje.

Dežulović je piknuo hrvatsku historiografiju kao glavnog krivca za mit o Tomislavu. Istina, povjesničari su često pisali nekritički o Tomislavu u nastojanju da cijelu priču učine što sjajnijom na ponos i diku cijelog hrvatskog naroda (Rački i Kukuljević, gledamo u vas). Nemojmo zaboraviti niti ulogu proslave 1000. godišnjice hrvatskog kraljevstva. No to je bilo prije skoro sto godina. Historiografija nije statična, ona se mijenja, a samim time mijenja se naše viđenje povijesti. Dežulović tu činjenicu ignorira. Ako je to napravio namjerno, onda je jednostavno zloban prema cijeloj jednoj struci. S druge strane, ako nije namjerno, tada je jednostavno neznalica. Kako god bilo, najbolje je da se ranosrednjovjekovnim temama ne bavi.

Uostalom, da je Dežulović u pravu, tada bi ovaj članak u Hrvatskoj enciklopediji trebao izgledati dosta drugačije. Međutim, jasno se vidi oprez sastavljača ovog članka i otklon od mitomanije. Pa ako nam je starija historiografija fantazija u rangu "Gospodara prstenova", a novija ju samo slijedi (što je za Dežulovića neupitno, jer kako drugačije shvatiti tvrdnju "Poslije je bilo lako. Kad je povjesničare jednom krenulo, utemeljili su odmah veličanstveno srednjovjekovno kraljevstvo i lozu hrvatskih kraljeva...")¹, kako onda da postoje prijepori i oko čijenica koje čak i Dežulović smatra neospornima:

Pouzdano se o tom vrlom hrvatskom mužu zna tek da se zvao Tomislav, da je početkom desetog stoljeća vladao dalmatinskim gradovima, da je... hm, to je otprilike sve. 

 No evo što kaže Vadim Prozorov u članku dostupnom ovdje:

Antoljak follows the traditional opinion of Croatian historiography (up to the mid-twentieth century) that the Croatian king Tomislav was honored with the title of consul by the Byzantine emperor and delegated power over Dalmatia. Meanwhile, Jadran Ferluga, Nada Klaić, and Lujo Margetić have argued that Dalmatia was under the jurisdiction of Byzantium at the beginning of the tenth century.

Dakle, Dežulović prvo ismijava cijelu hrvatsku historiografiju ("Hrvatskim povjesničarima ... David bi ispao jednoruki lola s penisom do koljena.") i onda dolazi do zaključka da je vlast Tomislava nad Dalmacijom pouzdana, tj. opće prihvaćena. No taj konsenzus ne postoji, kako navodi Prozorov (a imena koja on navodi tek su svrh ledene sante u cijeloj raspravi oko tog pitanja, vidi npr. Košćaka i Margetićev odgovor).  Na kraju je i sam Dežulović pridonio širenju mita o Tomislavu kao ujedinitelju hrvatskih zemalja.

Kratka digresija. Ako se Dežulović već upustio u razbijanje mitova, bilo bi korektno da je provjerio činjenice. Umjesto njih imamo izjave poput: "od hrvatskih klubova, recimo, u svih dvadeset i kusur godina famozno “proljeće u Europi“ izborio je samo Hajduk i samo jednom..." A što je onda izborio nekadašnji NK Varteks u sezoni 1998./99.? Maturalac? Naravno da taj detalj Hrvate ne čini "sportskijima", no dovoljno govori o autoru koji razbija mitove. No kako sam autor kaže: "Ipak su ovo novine", a to valjda znači da točne činjenice nisu bitne.

Sačuvaj nas Bože kuge, gladi te Jutarnjeg i Večernjeg kad pišu o povijesti!

 ^{1. Ovaj navod o "veličanstvenoj lozi" hrvatskih kraljeva koju su stvorili hrvatski povjesničari lijepo dokazuje da Dežulović nema pojma o čemu piše. Upravo je genealogija hrvatskih vladara jedno od tema oko kojih postoji najviše različitih mišljenja. Ukratko, genealogija hrvatskih vladara je otvoreno pitanje, a Dežulović i ostali se za početak mogu informirati na http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=5056 ↩}

That awkward moment...

Povjesničari većinom ostaju tek imena na koricama knjiga ili u zaglavljima radova koje pročitamo. Vrlo rijetko posjedujemo neko intimno znanje o njima. Naravno, pod intimnim znanjem ne mislim na podatke koji se mogu pronaći u (polu)službenim biografijama tipa rođen tad i tad, školovao se tu i tu, doktorirao je na ovoj ili onoj temi, trenutačno istražuje nešto deseto, otac je ili majka toliko djece. Dakle, mislim na stvari koje izazivaju "that awkward moment". Onakav kakav sam ja doživio nakon čitanja ovog teksta i saznanja da je Alexander Kazhdan umro u bazenu u Dumbarton Oaksu. Nevjerojatan kraj bogatog života. Ili ovaj tekst, u kojem saznajemo da stereotip vezan uz ljude rođene u Rusiji u njegovom slučaju vrijedi - čovjek je mogao popiti. Kazhdan je Brian Jones bizantologije.

Drugi pokušaj

https://hr.wikipedia.org/wiki/Svetoslav_Suronja

Ovo je već bolje u odnosu na staro stanje, zar ne? Ima još dosta detalja u ovom tekstu u vezi kojih bi se mogla postaviti razna pitanja, istaknuti dvojbe, no barem je cijela stvar sad na kakvim-takvim historiografskim temeljima, popraćena izvorima. Nema na čemu.

Ušao sam lako u sredovječne godine...

...iako u pjesmi kaže "pozne godine". Svejedno nikad nisam imao noge plesačke.

Meanwhile in Serbia

http://www.novosti.rs/vesti/planeta.300.html:452886-Glagoljica---ekskluzivno-hrvatsko-pismo

Da ovakve vijesti nisu smiješne, bile bi tragične. Ili možda obrnuto. Nije ni važno. Dvojica od trojice članova organizacijskog skupa bili su mi profesori na fakultetu. Što je najbitnije, držali su izborni kolegij koji se bavio glagoljicom i ćirilicom. Nigdje nisam primjetio, niti u najmanjim naznakama, bilo što od ovoga što im novinar Novosti predbacuje. O njima kao profesorima i znanstvenicima mogu reći samo najbolje. Također, kad pogledamo najavu skupa, svatko s minimumom inteligencije može vidjeti da tamo uopće ne stoje tvrdnje koje prenose Novosti.

Case study: kvaliteta članka sa ranosrednjovjekovnom tematikom na hrvatskoj Wikipediji

Pretpostavljam da ste upoznati sa kritikama na račun hrvatske Wikipedije u medijima, a koje se šire kiber-prostorom zadnjih tjedan dana. O motivima sukobljenih strana, prvenstveno onim ideološkim, ne želim raspravljati - prepucavanja "crnih" i "crvenih" su najčešće vulgarna i zamorna, na razini rasprava kokoš ili jaje. Ovdje ću napisati tek svoje mišljenje na temelju iskustava s dotičnim projektom.

EDIT: Pojavili su se neki komentari da nije korektno što spominjem "crvene" i "crne". Napominjem da su te riječi upotrijebljene kao ironija (jedna od funkcija navodnika je naglašavanje ironije) kojom se ukazuje da se u našem društvu svaka kritika shvaća kao osobni ili ideološki napad. Između ostalog, govorim iz osobnog iskustva doživljenog prije malo više od pola godine. Dakle, nemojte biti "crveni" ili "crni" i pokušajte se usredotočiti na argumente.

Bibliografija radova o koprivničkom srednjem vijeku

Zapravo, ovo je više nacrt bibliografije. Na primjer, u ovoj bibliografiji uglavnom se ne navode kritička izdanja srednjovjekovnih izvora (npr. Smičiklasov Diplomatički zbornik). Također, veći dio radova koji su popisani u Bibliographia Podraviana (ur. D. Feletar i H. Petrić), a tiču se srednjega vijeka, mogu se pronaći ovdje. Neki još nisu popisani, stoga vas upućujem da konzultirate tu vrijednu bibliografiju, kao i bibliografiju časopisa Podravina. Radovi objavljeni zadnjih godinu-dvije uglavnom nisu popisani.

Nadam se da će ova bibliografija poslužiti kao kakav-takav osnovni istraživački putokaz svima koje zanima koprivnički srednji vijek. Tko zna, možda uskoro ugledamo i novu monografiju o Koprivnici u srednjem vijeku. Ona iz pera Nade Klaić umnogočemu je već zastarjela.

Knjige, knjige, knjige...

Nakon nekoliko tjedana nestrpljivog čekanja, poštar je napokon donio ovaj paket.

U njemu su bile dvije knjige, The Oxford Handbook of Late Antiquity, ur. Scott Fitzgerald Johnson (čovjek tako cool imena jednostavno mora imati svoj web), te Social Conflict in the Age of Justinian: Its Nature, Management, and Mediation Petera N. Bella. Potonja mi je iduća na redu za čitanje. Iako sam namjeravao u ruke prvo uzeti neke druge knjige, zaukupila je moju pažnju nakon prvotnog brzinskog prelistavanja. K tomu, autor je svojevrsni Lawrence od Arabije našeg vremena.

Druga knjiga, The Oxford Handbook of Late Antiquity, spada u kategoriju priručnika koji su u zadnje vrijeme postali veoma brojni. Skoro je nemoguće pronaći neku temu kojoj nije posvećen handbook ili companion. Oxfordova izdanja iz te kategorije još me nisu razočarala. Nadam se da neće ni ovo.

Na kraju, jedna čestitka. The Medieval Review, sretan ti 20. rođendan!

Nevolje s identitetom i etnicitetom

Zadnjih nekoliko dana čitao sam On barbarian identity: Critical Approaches to Ethnicity in the Early Middle Ages (ur. Andrew Gillett, http://books.google.hr/books?id=FcdmAAAAMAAJ). Vrlo je zanimljiva i smatram neke ideje izložene u njoj poticajnima i uvjerljivima, pogotovo u vezi arheologije. U suštini, ova knjiga je obračun s "bečkom školom" i konceptom etnogeneze. Na tapeti su se prvenstveno našli Wenskus, Wolfram i Pohl. Međutim, Goffartu i Murrayu su očito popustile kočnice. U njihovim tekstovima osjeća se jak osobni animozitet. Činjenica je da se Goffart i Wolfram ne podnose, no pitanje je u kojoj mjeri se tu radi tek o znanstvenim mimoilaženjima ("Do Goffart and Wolfram always engage directly with each other’s arguments?", pita se Noble u uvodu Goffartovom članku u From Roman Provinces to Barbarian Kingdoms, str. 75). Goffart je svojevremeno napisao da su "odnosi između njega i kolega (prvenstveno Wolframa i Pohla) uvijek bili iznimno prijateljski, tako da ih niti bellum diplomaticum nije mogao pokvariti" (preuzeto iz mog prikaza Goffatove knjige). Kad čitam njegove radove, nekako mi je teško tome vjerovati.

Kralj Tomislav i dr.sc. Božo Skoko

Večernji list je odlučio svakodnevno objavljivati portrete hrvatskih velikana. Riječ je o trideset osoba koje su građani prigodom ulaska u EU ocijenili najvažnijima u hrvatskoj povijesti. Tako je jučer osvanuo portret kralja Tomislava iz pera dr.sc. Bože Skoke, "stručnjaka za hrvatski identitet i imidž s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu".

Odmah na početku treba jasno naglasiti da je Skokin portret kralja Tomislava obična papazjanija. Naravno da se od "stručnjaka za identitet i imidž" ne može očekivati da problematici pristupi poput povjesničara i posve je jasno da priču treba prilagoditi tkz. običnom čitatelju. No Skoko bi trebao pokazati barem minimalnu razinu poštovanja prema temi i čitateljima. Na primjer, svaki doktor znanosti bi trebao jasno razlučiti činjenice od legendi. Skoko kao legendu navodi jedino krunidbu na Duvanjskom polju. S druge strane, Dukljaninovo pisanje o Tomislavovim pobjedama nad Mađarima prenosi bez ikakvih ograda. Tako je Tomislav "izvojevao mnogobrojne pobjede nad ugarskim kraljem Atilom", iako je prvi ugarski kralj Stjepan okrunjen tek 1000. godine. Nije nemoguće da se Tomislav zbilja sukobio s Mađarima, no tada taj događaj treba pokušati uklopiti u stvarni povijesni kontekst. Nažalost, Skoko to ne čini. Kod njega jednostavno nema razlikovanja realnosti od legendi.

Svaki doktor znanosti bi također trebao znati da izvore valja točno citirati. U tom slučaju Skoko ne bi napisao da Dukljanin opisuje Tomislava kao "snažnog mladića i dobrog ratnika", već da navodi kako je Tomislav bio "hrabar mladić i snažan ratnik" (ili "junak" umjesto "ratnik", kako tvrdi V. Mošin).

Što reći za terminologiju kojom Skoko barata, npr. kad kaže: "Savez s Bizantom kralju Tomislavu donio je bizantsku carsku Dalmaciju (Zadar, Trogir, Split, Krk, Rab i Osor), a svoju vlast proširio je i na otoke Vis, Brač i Hvar." Kakva je to "bizantska carska Dalmacija"? Poprilično je nejasno što se time pokušava reći. Postoji li negdje "bizantska necarska Dalmacija"? Možda čak "nebizantska carska Dalmacija"? Možda su u njima bili Dubrovnik i Kotor? Ktome ne treba zaboraviti da ima nekih povjesničara koji bizantsku Dalmaciju smatraju konstruktom koji se provlači još tamo od Račkog.

Uostalom, pitanje Tomislavove vlasti nad Dalmacijom još uvijek je otvoreno, iako bi se na temelju cijelokupne pisane građe o splitskim crkvenim saborima moglo zaključiti da u tome ima nešto. No posve je nejasno odakle Skoki podaci da je Tomislav proširio svoju vlast na Vis, Brač i Hvar. Očito u rukama ima neki izvor koji je povjesničarima nepoznat. Važnost tog novog Skokinog izvora je još značajnija ako znamo da Konstantin Porfirogenet navodi da je Brač i Hvar u rukama Neretljana, dok se za Vis navodi tek da nije u rukama Neretljana. Porfirogenet na drugom mjestu pak kaže da su Mljet, Korčula, Brači i Hvar susjedni otoci Neretljanima, no opet ih ne veže uz Hrvatsku. O vremenu na koje se ti podaci odnose može se raspravljati, no sigurno ne tjeraju vodu na mlin hrvatske vlasti nad navedenim otocima. Odakle Skoki da je Tomislav "hrvatska plemena naselio u nove krajeve" predstavlja još veći problem. 

Podatak o velikoj vojnoj snazi "u Tomislavovo doba" lijep je primjer manipulacije povijesnim izvorom. Naime, kad Porfirogenet govori o vojnoj snazi Hrvatske navodi da je ona imala "60 tisuća konjanika i 100 000 pješaka itd. itd." do vremena arhonta Krasimera. S obzirom da je pitanje kronološkog smještaja vladarskog niza Terpimer-Krasimer-Miroslav još uvijek neriješno (iako se u zadnje vrijeme nekako više naginje prema 9. stoljeću), postavlja se pitanje na temelju čega se može govoriti da se ti podaci odnose na "Tomislavovo doba".

Moglo bi se o Skoki i njegovom načinu pisanja povijesti još danima, npr. o "Panonskoj" i "Dalmatinskoj" Hrvatskoj, na temelju čega se pismo u kojem papa nekog naziva kraljem uzima kao dokaz krunjenja s papinskim blagoslovom itd... Jednostavno je nevjerojatno da jedan doktor znanosti može napraviti tolike propuste u tekstu koji čak nema niti punu karticu. Kakvu to sliku o njemu ostavlja? Savjetujem mu da kao "stručnjak za imidž" promisli o tome.

Nove knjige

Sasvim slučajno sam na jednom od blogova koje pratim, http://medievalhistorygeek.wordpress.com/, naišao na vijest o jednoj rasprodaji knjiga: http://www3.undpress.nd.edu/catalogs/OVERSTOCK2013.pdf. Nažalost, financije su takve da ne dopuštaju prevelike troškove, stoga sam se odlučio kupiti samo pet knjiga, a to su:
Le Goff, Jacques - Saint Louis
Riley-Smith, Jonathan - Templars and Hospitallers as Professed Religious in the Holy Land
Lifshitz, Felice - The Name of the Saint: The Martyrology of Jerome and Access to the Sacred in Francia, 627–827
Howe, Nicholas, ed. - Visions of Community in the Pre-Modern World
Foote, David - Lordship, Reform, and the Development of Civil Society in Medieval Italy: The Bishopric of Orvieto, 1100–1250

Među ovim knjigama najskuplji je bio Le Goff s cijenom od 75$. Ovom rasprodajom, cijena te knjige je srušena na 15$ (za tvrdi uvez, heeeej). Ukupno me ovih pet knjiga stajalo 70$, uključujući poštarinu. Više nego pošteno.

Vaš pas je možda svetac

Preneseno iz članka http://www.medievalists.net/2013/06/23/medieval-pet-names/

There is also the story of Guinefort, the saint dog – in the 13th century Stephen de Bourbon explains that the peasants near the French city of Lyons were saying prayers at the grave of a dog named Guinefort and reporting that he was doing miracles, especially for infants. He inquired with the peasants and learned this story:

Legenda

Fahrenheit 451 na Bosporu

Jao državi koja se od vlastitog naroda brani uništavanjem knjiga!

Srednji vijek je nazadan?

Molim vas - uozbiljite se. Tko npr. ovo može nazvati nazadnim?

Kako je Dante uopće došao u pakao?

Odgovor nudi Tom Gauld!

Qual è colui che forse di Croazia
viene a veder la Veronica nostra
che per l'antica fame non sen sazia,
ma dice nel penser, fin che si mostra
"Segnor mio, Gesù Cristo, Dio verace,
or fu sì fatta la sembienza vostra?"
(Paradiso XXXI, 103-108)

Besplatne knjige #1

Za one koji ne znaju, nekoliko posve besplatnih knjiga o temama iz bizantske povijesti dostupno je na stranicama Dumbarton Oaks.

Još malo o plagijatima općenito

Na webu postoji sjajna stranica Copy, Shake and Paste posvećena borbi protiv plagijata. Kako pojedina društva postaju svjesnija činjenice da plagijati postoje i još pritom uspiju ojačati svijest da se protiv njih treba boriti, tako se sve više raspravlja o načinima borbe. Najčešće se spominje upotreba specijaliziranog softwarea (napudbine). Iako je to koristan način borbe protiv plagijata, opet na neki način predstavlja pranje ruku. Naime, o plagijatima je često nezgodno govoriti zbog reakcija plagijatora (pogotovo ako je na položaju) ili šire javnosti koja možda ne shvaća o čemu se tu točno radi. Dakle, često postoji nekakav strah. Korištenjem "napudbine", borba protiv plagijata postaje apstraktna i gubi lice - računala su hladna i bez emocija, pa valjda i objektivna, zar ne? Također, iza računala se lako sakriti, pogotovo kada se nekoga optužuje za plagijat kojeg nema. Uvijek se može izvući argument: "Računalo je tako reklo i ja sam vjerovao što kaže".

Međutim, u borbi protiv plagijata čovjek treba igrati glavnu ulogu. On se mora postaviti na ne uvijek zahvalnu poziciju onoga koji "cinka". Nužnost takvog postavljanja stvari je očigledna. Postoje perfidni načini plagiranja koje računalo ne može prepoznati jer umjetna inteligencija još uvijek nije na toj razini. O tome ponešto piše i autorica bloga Copy, Shake and Paste u ovom postu iz kojeg donosim dio.

As I have often said (but apparently not everyone has heard it): Software can't find plagiarism. It can indicate copies that have to be hand-checked by teachers who understand how to interpret the findings. There are far too many false positives (plagiarism announced where there is none) and false negatives (not finding plagiarism that is there) for the software to be of general use. Plagiarism is a social problem and we can't solve it by throwing software at the problem. 

Još malo o plagijatima u Hrvatskoj

Tijekom prve godine diplomskog studija srednjega vijeka uzeo sam kao izborni predmet kolegij Opća povijest književnosti 1: Teorijska recepcija srednjovjekovlja koji je na Odsjeku za komparativnu književnost držala Andrea Zlatar. O svojim iskustvima s tog kolegija mogu napisati samo da su sjajna. Pružen nam je uvid u neke aspekte srednjovjekovne kulture i života o kojima smo teško mogli nešto više saznati na matičnom odsjeku. Naravno, nekih preklapanja je bilo (npr. Peter Brown o kojem sam s kolegom držao izlaganje kod prof. Zlatar redovit je gost u syllabusima na studiju medievistike), no (metodološki itd.) pristup autoru i djelu često je vrlo različit.

U međuvremenu, ja sam diplomirao, živim od programiranja te tu i tamo nešto objavimu "struci". Prof. Zlatar je u tom razdoblju postala ministrica kulture. Moram priznati da me taj potez razveselio jer sam smatrao da može donijeti neke pozitivne promjene. Nažalost, vrijeme je pokazalo suprotno, popraćeno propriličnim brojem afera i aferica. Zadnja afera koja je iskrsnula tiče se plagijata u doktorskom radu pod mentorstvom prof. Zlatar. Koliko mogu vidjeti iz nekih dijelova spornih radova, plagijat je očigledan.

U svemu ovom osjećam dašak ironije. Večernji list odjednom strašno brine o etičnosti u pisanju tekstova. No gdje je ta briga bila kad je jedan novinar i kolumnist Večernjeg lista plagirao tuđe radove, a sam Večernji list je rado objavio knjigu koja je nastala na temelju takvog načina rada? Aha, to nije bio znanstveni rad, stalno zaboravljam taj izgovor...

Reti Medievali et alia

Reti Medievali je sjajan talijanski portal koji okuplja stručnjake specijalizirane za srednji vijek. Najkorisnijim  se dijelovima portala čine dio s besplatnim e-knjigama te jednako besplatnim časopisom.

Poslijediplomski doktorski studij srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (uf!) također ima svoju web stranicu. Tko je nije vidio može je naći na ovoj adresi. Svakako je zanimljivo pogledati kojim se temama bave kolege doktorandi.

S obzirom da je veća vjerojatnost da će medievistima (koji se bave ranim srednjim vijekom) budućnost donijeti nova arheološka otkrića, a ne rukopise ili "rukopise" (gdje si sada, Dominiče Mandiće, da s tobom zapjevam i ovu dušu da ti još jednom dam), zanimljivo je pogledati što možemo očekivati od razvoja arheologije. Očito će glavni hit biti 3D vizualizacija, barem tako tvrdi autor ovog članka. Pih, otkrivanje tople vode, rekli bi neki. Istina, takve stvari su zapravo već dobrim dijelom prisutne, čak i u Hrvatskoj. Dovoljno je sjetiti se one efektne animacije iz dokumentarca o hrvatskim kraljevima kojom je crkva Sv. Spasa posložena kao da se radi o lego kockicama. No glavna je baza da takve stvari (3D vizualizaciju) možete raditi iz papuča. Barem tako tvrdi autor ovog članka.

Izidor i Beda

Ova knjiga je upravo pristigla iz Njemačke. Riječ je o izdanju Povijesti Gota, Vandala i Sveva Izidora Seviljskog (što se vidi na naslovnici) i nekim dijelovima Crkvene povijesti Bede Časnoga (što se ne vidi na naslovnici). Iza kičastog pisma naslova i  stereotipnog/romantičnog prikaza "barbara" krije se narativ dvojice iznimnih autora iz ranosrednovjekovnog doba. Što točno tamo piše i na koji način neki autori rezuckaju i lijepe dijelove kako im dođe i odgovara - kasnije :)

Prikaz knjige o Gottchalku s prijevodima tekstova o predestinaciji

Parafrazirat ću riječi jednog halucinanta: Na portalu historiografija.hr ukazao se crveni Gottschalk! :D

Kao što je većini vas koji zađete na ovaj blog poznato, umro je Tibor Živković. Taj tužan događaj zbio se između pisanja i objavljivanja ovog prikaza. Ipak, nisam htio mijenjati mjesta na kojima kritiziram Živkovića. Kritika je nešto što svaki povjesničar treba i može očekivati - nitko od nas nije savršen. Naravno, ni Živković nije bio savršen, ali je bio među boljima.

Umro je Tibor Živković

Upravo sam saznao da je jučer preminuo Tibor Živković. Ova tužna vijest znači veliki gubitak za sve koji proučavaju srednjovjekovnu povijest Hrvatske i susjednih prostora. Iako je Živković iznosio neka mišljenja s kojima se nije uvijek moguće složiti, dao je značajan doprinos istraživanju povijesnih vrela, u prvom redu De administrando imperio i Ljetopisa popa Dukljanina. Neka mu je laka zemlja.

Drakula, Kosovo i Jutarnji list

Tekst “Ne možemo znanstveno utvrditi je li DRAKULA uistinu pio krv i jeo ljude, ali sada smo sigurni da je bio PRINC S KOSOVA!” objavljen je 11. prosinca 2011. godine u Jutarnjem listu od strane Tomislava Novaka. Zašto ga izvlačim iz naftalina? Zbog neopravdanog izostanka bilo kakve ozbiljne reakcije na njega... Dakle, kakav je ovo tekst? Najkraće rečeno, riječ je jefitnom senzacionalizmu. S obzirom da se radi o Jutarnjem, to ne čudi. Istinski problem leži u tome što se kroz njega kao autoritet za povijesne teme nameće jedan apsolutni diletant- “akademik” Jovan I. Deretić (postoji još nekoliko Jovana Deretića koji nepravedno ispaštaju jer dijele ime i prezime s ovim crackpotom).

Pivo za Dalmatince

Knjižnica Sveučilišta u Glasgowu posjeduje dio fascinantne zbirke poznate pod nazivom "Papirusi iz Oxyrhynchusa". Ukratko, riječ je zbirci rukopisa, prvenstveno na grčkom i latinskom, nastalih između 1. i 6. stoljeća. Ovi rukopisi koje su pronašli Bernard Pyne Grenfell i Arthur Surridge Hunt imaju ogromnu važnost jer sadrže neke od najstarijih prijepisa Starog i Novog zavjeta. No ono zbog čega im ovdje posvećujem pozornost više je zemaljske naravi. Naime, među sačuvanim papirusima nalazi se jedan račun pisan na grčkom (vidi sliku). Datiran je najkasnije u 4. stoljeće. Njegov sadržaj je kratak - govori o opskrbi dalmatinskih vojnika pivom, a njihovih časnika (vjerojatno) mesom. I to je to. Dakle, ništa posebno, no opet govori nešto o svakodnevnici vojnika s ovih prostora - gdje su služili, što su pili... Naravno, kako se radi o malom fragmentu, nije pretjerano obrađivan u literaturi. Ipak, nekoliko podataka može se pronaći ovdje pod brojem 1513.

Akademski diletanti

Hrvatska akademska zajednica jedno je od omiljenih odredišta za uhljebljivanje raznih diletanata. O jednom takvom primjeru piše Stanko Andrić u tekstu "Neznanje kao brend". Ukratko, uzalud Skoki titule, pozicija, prisutnost u medijima, profesionalno dizajnirana web stranica (ipak sam ja "web dizajner i održavatelj") i tako dalje, kad zapinje na osnovama. Kao što je Andrić naveo, on pokazuje "prezir spram čitateljstva". Zbilja, zar Skoko smatra da su mu čitatelji "bedaki" koji ne zaslužuju više od jeftinog "trafikantstva" - bitno da se tekst brzo sklepa i zatim prodaje u što većoj nakladi. Nažalost, u takvom postupku nije usamljen, o čemu sam pisao na drugom mjestu i drugim povodom. Međutim, to je samo vrh jednog ogromnog ledenjaka svakakvih gluposti koje dva "najuglednija" domaća dnevna lista serviraju čitateljstvu. O tome više u narednim postovima...

"Hrvatska revija" o hrvatskoj ćirličnoj baštini

Zadnji broj "Hrvatske revije" koji donosi tekstove sa skupa o hrvatskoj ćiriličnoj baštini nije se mogao pojaviti u bolje vrijeme. Dotično izdanje može se preuzeti ovdje.

Malo literature o Vizigotima

Danas mi je došla knjiga čiju naslovnicu možete vidjeti uz ovaj tekst. Cijena od $45 je poprilično mala za posve novu knjigu. Hvala eBayu! Nažalost, cijena knjige koja se izravno nadovezuje na ovu, The Ostrogoths from the Migration Period to the Sixth Century: An Ethnographic Perspective, još uvijek se kreće iznad $100.

Kada žena ne vjeruje u tebe...

Čitao sam nedavno na ovom linku prikaz knjige Paula Drägera, Vita Gangolfi, Das Leben Gangolfs, Trier: Kliomedia GmbH, 2011. U cijelom tom prikazu iskočio je jedan zanimljiv detalj. Riječ je o nevjerici koju je kod žene pokojnog Gangolfa izazvala vijest da se na grobu njenog muža događaju čudesa. Svoju sumnju ona je istaknula na poprilično osebujan način:

"If Gangolfus can work miracles, then so can my asshole!"
(Sic operatur virtutes Gangulfus, quomodo anus meus)

Ovo svakako nije izražavanje kakvo bi čovjek očekivao u životopisu jednog sveca, no svakako je lijep dokaz da "mračni" srednji vijek nipošto nije bio toliko "mračan" kakvim ga mnogi smatraju. Zapravo, kad se pogleda rukopisna građa koja potječe iz tog vremena, teško je ne uočiti mnoštvo zabavnih detalja koji iskaču na raznim mjestima (vidi npr. blog Got Medieval).

Bizantski pečati

Tema ovog posta su bizantski pečati koji se odnose na Hrvatsku i Dalmaciju objavljeni u publikaciji John W. Nesbitt i Nicolas Oikonomidès, Catalogue of Byzantine Seals at Dumbarton Oaks and in the Fogg Museum of Art: Italy, North of the Balkans, North of the Black Sea, Dumbarton Oaks: Dumbarton Oaks Research Library and Collection, 1991.

Riječ je o važnim, ali donekle zanemarenim izvorima za hrvatsku povijest ranoga srednjega vijeka. Oni nam omogućuju kvalitetniji uvid u zbivanja na dalmatinskoj obali, npr. kako se Bizant nastojao politički pozicionirati na tom prostoru, gdje su u bizantskoj hijerarhiji bili dalmatinski odličnici i tako dalje.

Kratka skica o nekim Gottschalkovim podacima o Dalmaciji u 9. stoljeću uz osvrt na neiskorištenu sfragističku građu

Prošlo je malo više od osamdeset godina otkako je Gottschalk u hrvatskoj historiografiji zauzeo istaknuo mjesto među autorima bitnima za razumijevanje ranosrednjovjekovnih prilika. Iako se ovaj izuzetan redovnik mjestimično spominjao i ranije,[1] tek je rad Lovre Katića Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira iz 1932. godine u Hrvatskoj pobudio veći interes za njegov lik i djelo. Ipak treba istaknuti da je do 1931. godine značajan dio Gottschalkovih zapisa bio neotkriven, a među njima i nekoliko važnih podaka o Trpimirovom vremenu. Katiću je "te riječi zlata vrijedne za hrvatsku povijest"[2] zapisane u Tractatus de trina Deitate proslijedio don Frane Bulića koji je o njima obavješten od strane Germaina Morina netom po otkriću rukopisa u Bernu.

Reakcija et alia, no. 3.

Zahvaljujem Stipici Grgiću, profesoru na Hrvatskim studijima, na ovom osvrtu:

Donekle shvaćam ja tu Vašu logiku. Nemate vremena i volje za čitanje, mislite da je sve pisano i izdano od 1945. do 1991. komunističko smeće… Jesam li u pravu?

Na žalost promašili Ste poantu cijele rasprave, jer ovdje se ne radi o ideološkom napadu na autore sjajne knjige, već o znanstvenim neslaganjima oko konačnog produkta koji se prodaje javnosti kao prvoklasno meso očišćeno od svog loja, masti i hrskavice (dotadašnje “partijski” obojane historiografije). Naime, nešto se reklamira kao sučeljavanje različitih historiografskih tumačenja, ogoljavanje istine, knjiga koja je ubuhvatila sve relevantne izvore, itd.

E sad kad se to podvrgne kritici ljudi koji znaju stvar-dvije o historiografiji vidi se da to ne stoji, zar ne? Tko god želi dalje polemizirati bar bi na ovo pitanje trebao dati jasni odgovor.

Ako dosad niste dovoljno pozorno iščitavali prikaz, pogledajte ga. Shvatit ćete da su autori koristili baš sva dostignuća historiografije iz jugokomunističkog razdoblja, vješto odstranjući za Hrvatsko tržište A.D. 2013. samo “klasni diskurs”, ali zadržavajući iz njega čak i gotovo nepromijenjene rečenice. Oprostite na izrazu, ali ovo je klasično prodavanje “muda pod bubrege”. Ako Vas ne smeta što kupujete mačka u vreći, već hvalite tog istog prodavača i mačka – i to je Vaše mišljenje. Ono na mene neće ostaviti nikakva traga, a Vi ćete i dalje živjeti u svom utopističkom svijetu.

Kolega Tatić se sad sjetio izvući zeca iz šešira i proglasiti ovo djelo “historiografskom publicistikom”. Pritom se htio oprati od dosta neugodne stigme indirektnog plagiranja mišljenjem da za publicistiku ne vrijede ista pravila kao za ozbiljnu historiografiju. E sad… Ponovno se tu treba vratiti na ono što su sami autori napisali o njihovoj knjizi. Oni je nisu tamo označili nikakvom publicistikom, zar ne? Gdje su to istakli? Provjerite sami. A da stvar bude još gora, sami su je autori prozvali određenim istraživanjem, a taj se pojam prvenstveno veže uz znanost, zar ne?

Sve da se i radi o publicistici, ozbiljna historiografija ima pravo sa svojih objektivnih znanstvenih pozicija kritizirati čak i publicistiku, tim više što se ovdje radi o onoj kojoj je cilj da bude određeni konačni, deideologizirani odgovor o nekom procesu iz prošlosti.

Na kraju… Mene stvarno i dalje zanima zašto se s toliko žestine u cijelu priču oko jedne kritike određenog naslova koji pretendira da bude zadnji znanstveni doseg sa povijesnog stajališta, uvlače određeni osobni i politički argumenti? To mi nikako ne ide u glavu.

Lijep pozdrav,

Stipica Grgić

Osvrt je objavljen u komentaru na tekst Danijela Tatića. I dalje ću objavljivati sve komentare na ovu raspravu koji su potpisani imenom i prezimenom.

Reakcija et alia, no. 2

Zahvaljujem kolegi Miljenku Hajdaroviću, uredniku portala povijest.net, na razumnom komentaru.

Prepucavanja komentarima su pocela biti poput sapunice. Uz obavezno "desnicarenje" i "ljevicarenje" po nasoj povijesti polako prelazimo i u sferu "zdravstvenog odgoja".  

Knjigu o kojoj se raspravlja nisam procitao, pa niti ne mogu komentirati. Kolega Bali je napisao vrlo zanimljiv osvrt i obzirom na njegovu specijaliziranost za tu temu vjerujem i da zna o cemu pise. Njemu jedino mogu zamjeriti sam naslov "trafikantske" historiografije koji nije najprofesionalnije izveden. S druge strane posljednja tri "odgovora" na blogu "Bumerang proslosti" spustaju raspravu na osobnu i neprofesionalnu razinu. Ipak, moram cestitati Zvonimiru Despotu koji je pokazao izuzetan smisao za "biznis" i dobro je prepoznao na koji nacin moze prodati povijesne teme prosjecnom hrvatskom citatelju.

I za one koji mi zele naljepiti etiketu - da i ja sam sa zagrebackog FF-a!

Izvor.

Uvažavam njegovu kritiku o donekle neprimjernom izrazu "trafikantska historiografija", iako ga se ne odričem. Također, pozivam sve koji imaju bilo kakvu kritiku mojeg rada na NEIDEOLOŠKOJ osnovi neka ih iznesu. Jednako tako, one koji me prozivaju zbog samopromocije nek razmisle na čijem blogu su to napisali :)

Reakcije et alia

"Kolege" Zvonimir Despot i Danijel Tatić napisali su u protekla dva dana čak tri reakcije potaknute mojim prikazom njihove "knjige" o buni 1573. godine. S obzirom da su pritom imali jaku potrebu (pogotovo Despot) da me pokušaju diskreditirati po ideološkoj osnovi, ne sumnjam da će vjerojatno potražiti pomoć od nekih "neutralnih" kolega pa da oni pokušaju napraviti ono što njima nije uspjelo - argumentirano pokazati moj prikaz ništavnim. Nadam se da pritom neću morati čitati hvalospjeve Despotu i Tatiću, nego pojašnjenje zašto ta dvojica ignoriraju veliki dio izvora o buni nastalih 1573. godine, te kakvo opravdanje pronalaze za plagijatstvo. U međuvremenu, zahvaljujem povjesničarkama i povjesničarima (njih 12) koji su putem Facebook stranice portala Historiografija.hr dali podršku mom prikazu te odgovoru na Despotove i Tatićeve napada prožete ideologijom.

Evo dakle Despotovih i Tatićevih reakcija:
1. Otvoreno pismo uredniku Damiru Agičiću i internetskom portalu www.historiografija.hr
2. Kolega Tomislav Bali s www.historiografija.hr, jeste li Vi uopće pročitali u cijelosti knjigu o Seljačkoj buni?
3. Kolega Tomislav Bali, imamo stručni rad (kruška) i historiografsku publicistiku (jabuka). Očito nemate dovoljno profesionalne snage i stručnosti analizirati znanstvene radove, pa nastojite pomoću kruškinih mjerila diskreditirati jabuku

U međuvremenu, marljivi kolega Dženan Dautović iz Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije Stanak unutar dužeg teksta kaže ovo o mojem radu o Čudesima sv. Demetrija:

Posvetivši pažnju jednom od manje iskorištenih izvora za najstariju historiju Slavena na ovim prostorima, Tomislav Bali je prezentirao rad „Sv. Dimitrije Solunski i njegov kult: historiografska i naratološka analiza Čudesa sv. Demetrija“. Autor se najprije bavi porijeklom kulta ovog sveca, navodeći razne historiografske stavove o mjestu njegovog nastanka. Sam izvor Miracula sancti Demetrii prima i secunda donose niz veoma korisnih podataka o bizantsko-slavenskim odnosima i gradu Solunu. Oba spisa su nastala u 7. stoljeću, kao autor prvog dijela navodi se solunski nadbiskup Ivan, dok je autor drugog dijela ostao nepoznat. Nakon opširne i zanimljive analize ovog izvora i dosadašnjih radova o njemu, Bali ističe da se brojne analize Miracula i njihova valorizacija trebaju očekivati u skorijoj budućnosti.

Nadam se da će "kolega" Tatić koji je u svom pamfletu ustvrdio da se unutar tog članka (kojem inače nije uspio niti navesti točno ime) bavim nebitnom temom pročitati prvu rečenicu iz ovdje kopiranog Dautovićevog teksta. Koliko je taj izvor važan za poznavanje vrelima o Slavenima siromašnog 7. stoljeća dovoljno govore riječi slavnog bizantologa Dimitrija Obolenskog: "The Miracula Sancti Demetrii are a shining exception in this fog of textual uncertainty. "

Brijenijev pečat

S obzirom da je Schlumbergerovu Sigillographie de l'empire Byzantin (1884.) vrlo teško naći u Hrvatskoj (nije mi poznato da postoji primjerak), a sama digitalna verzija knjige još nije dostupna na archive.org, smatram korisnim postaviti sken famoznog "Brijenijevog pečata". U historiografiji je bilo i još uvijek ima dosta sporova oko toga u koje razdoblje treba smjestiti ovaj pečat te je li on uopće autentičan. Raspravljali su o tome Margetić, Seibst, Oikonomides i tako dalje. Kako god, to je važan izvor za hrvatsku povijest ranoga srednjega vijeka.

Knjiga je u međuvremenu digitalizirana i dostupna je na https://archive.org/details/sigillographiede00schl (20.7.2014)